Nedavno ušao u robnu kuću u Rijeci. Ništa posebno, kupiti sredstvo za čišćenje kupaonice. Na odjelu s tim stvarima dvije trgovkinje slažu robu na police. Jedna radi, druga radi – ali i govori. I govori. I govori. Rekla bi jedna draga časna iz Sinjskog kraja: „Čati, čati – ne m’reš je zaustavit.“
Ja stojim, biram ono što mi treba, a njezine riječi teku k’o potok poslije kiše. Rečenica sustiže rečenicu, sve tema za temom. Naposljetku uzmem što sam trebao i krenem na blagajnu. I, kako to često biva u životu – baš ta gospođa dolazi naplatiti. Pogledam je pomalo stidljivo pa kažem: „Gospođo… smijem nešto reći?“ Ona odgovori: „Recite.“
Kažem ja: „Joooj, Bože… koliko vi pričate!“
Na trenutak sam pomislio da sam možda pretjerao. Ali ona se nasmije – onako iskreno, ljudski – i kaže: „Ali, to ja samo ovdje na radnom mjestu. Inače doma šutim. Ja sam jako uredna žena i na svome mjestu.“
I onda smo se oboje nasmijali. Ja dodam: „Samo se nemojte ljutiti, nisam mislio ništa loše.“ Ona se opet nasmije. I tu je priča završila. Ali zapravo – tu je tek počela jedna mala misao.
Jedna žena iz Metkovića
Ta me scena odmah podsjetila na staru zgodu koju sam davno zapisao, da je ne zaboravim. Jednom smo putovali autobusom iz Metkovića prema Zagrebu. Na ulazu u autobus neka žena odmah započne razgovor s vozačem. On sav sretan – stavio je na prvo sjedalo.
Vjerojatno je pomislio: „Dobro će mi doći da me netko drži budnim kroz noć.“ I držala ga je. Ali kako! Ta žena je cijelu noć pričala da se sve prašilo. Tema za temom, priča za pričom, bez pauze, bez predaha.
Mi putnici pokušavali smo spavati. Kad god bih se kroz san probudio, čuo bih isti glas – ona je nastavljala dalje i dalje, baš kao radio koji se nikada ne gasi. Kad smo napokon stigli u Zagreb, na autobusni kolodvor, vozač ustane da otvori ona vrata dolje gdje stoji prtljaga. Ali ona ga zadrži za ruku i sve ide za njim – jer mu ima još nešto jako važno za ispričati do kraja.
Mi izlazimo iz autobusa, još sneni, ali već plačemo od smijeha. I svi se pitamo tko je taj sretnik – da ga vidimo – koji će s njom provesti ostatak svoga života?
Zašto smo postali tako ozbiljni?
Možda upravo takve male scene otkrivaju nešto važno i životno. Živimo u vremenu ratova, napetosti i stalnih loših vijesti. Čovjek gleda oko sebe i vidi mnoga lica koja su postala tvrda, napeta, gotovo opasna. Ljudi hodaju ulicom smrknuti, k’o da ih je netko u nečemu prevario. A zapravo smo zaboravili jednostavnu činjenicu: čovjek je stvoren i za osmijeh.
Humor nije neozbiljnost. Humor je znak zrelosti. Psiholog Martin Grotjahn rekao je: „Humor je konačna integracija svih razvojnih faza.“ Drugim riječima, humor je znak da je čovjek prošao kroz život – i nije izgubio srce.
Osmijeh počinje već u kolijevci
Zanimljivo je da se dijete može smiješiti već oko osmog dana života. Taj mali osmijeh prvi je most između čovjeka i svijeta. Psiholog Grotjahn upozorava: „Mala dječja lica koja se više ne osmjehuju, jer su bez nade i povjerenja, izražavaju tragiku veću nego što ljudsko oko može zapaziti.“
Zato je osmijeh nešto mnogo dublje od običnog raspoloženja. On govori da je čovjek pomiren sa životom.
Rembrandtov osmijeh
Veliki slikar Rembrandt ostavio je niz autoportreta. Na gotovo svima vidimo snažnog i samosvjesnog čovjeka. Ali tek na posljednjem – kada je star, pogrbljen i kada je smrt blizu – on se smije. To je jedini autoportret na kojem se Rembrandt smije. Kao da kaže: „Prošao sam sve – i još uvijek mogu reći životu: da.“
Narodna mudrost veli: „Tko se zadnji smije – najslađe se smije.“ To nije smijeh nad drugima. To je smijeh čovjeka koji je naučio živjeti.
Mala ljekarna srca
Možda je zato i ona trgovkinja u robnoj kući bila mala ljekarna radosti. Njezine riječi su tekle kao rijeka, ali iza svega je bio jednostavan, ljudski osmijeh. Možda nam upravo takvi trenuci danas trebaju. Jedna šala. Jedan osmijeh. Jedna rečenica koja razbije led. Jer svijet danas ne treba samo ozbiljne komentatore i mrke analitičare. Svijet treba i ljude koji znaju razvedriti srce.
Možda je zato i apostol Pavao mogao napisati: „Radujte se uvijek u Gospodinu! Ponavljam: radujte se!“ (Fil 4,4) Radost nije bijeg od stvarnosti. Radost je znak povjerenja u Boga. A humor je – često – najljepši oblik te radosti.
Možda ćemo već sutra opet sresti nekoga tko govori previše, smije se glasnije nego što smo navikli ili nas iznenadi nekom malom šalom. Nemojmo tada odmah okretati glavu. Jer ponekad baš kroz takve male i obične susrete Bog otvara prozor radosti u našem danu.
Bog ponekad pošalje i jednu vedru trgovkinju – samo da nas podsjeti kako izgleda radost.
