Nijedan događaj u životu nije slučajan. Tako ni to da se baš 2018., u vrijeme „Brexita“, pojavio njemačko-britanski film The Keeper (Vratar ili Golman). Riječ je o biografskoj priči o nogometnom heroju Bertu Trautmannu, Nijemcu iz Bremena koji je u Engleskoj, u dresu Manchester Cityja, postao legenda. Finale kupa 1956. odigrao je do kraja – iako mu je vrat bio slomljen.
Film nije samo sportska priča, nego lekcija iz ljudskosti, praštanja i pomirenja. A mene je posebno dirnuo kraj: nakon godina uspona i padova, Trautmann se vraća na teren, a publika koja ga je nekoć vrijeđala sada ga pozdravlja. U tom trenutku čuje se glas koji pjevuši škotsku himnu: „Abide With Me“ – „Ostani sa mnom“.
Himna s travnjaka – molitva s usana navijača
Riječi himne napisao je Henry Francis Lyte 1847., dok je umirao od tuberkuloze. Njegova molitva postala je pjesma koja i danas odjekuje stadionima: „Ostani sa mnom, noć se brzo spušta, tama me sveg obuzima; Gospodine, ostani sa mnom!“
I dok sam gledao film, pitao sam se: razumiju li uopće navijači na stadionima svetost tih riječi koje urlaju?
Pred očima mi je prošla povijest Škotske – od katoličkih katedrala, Williama Wallacea i Roberta Brucea, preko protestantizma i kalvinizma, sve do današnjih praznih i srušenih crkava. Nekad zemlja gdje je cvjetalo kršćanstvo, Škotska se danas uklapa u europski trend gubljenja osjećaja za sveto.
Zaborav svetoga
Nažalost, to nije samo škotska priča. I kod nas svjedočimo kako se gubi osjećaj svetoga – bilo na svadbama, prvim pričestima, krizmama, ili čak na nedjeljnim misama. Ljudi ulaze u crkvu bez svijesti gdje su, razgovaraju, galame.
Kao svećenik, nerijetko sam osjećao i bol i nemoć pred tom odsutnošću poštovanja. Sjetim se tada moje mame. Bila je polupismena žena sa sela, ali ona me prva naučila: „Sine, kad uđeš u crkvu – ušuti! To je mjesto gdje se molimo i gdje treba pustiti Bogu da On govori.“
To mi je bilo dovoljno za cijeli život. To je teologija srca, upisana u djetinje pamćenje i prenesena u sve kasnije studije i pastoral.
Društvo bez svetoga
Danas svijet sve više sliči smetlištu gdje se gazi po biserima kršćanske kulture. Sloboda se mjeri oslobođenošću od svakog zakona, a vrijednost čovjeka njegovom kupovnom moći. Ruganje svetinjama postalo je oblik zabave, a zapravo je to vapaj prazne duše koja vapi za svetim.
Jer čovjek ne može sebe do kraja „od-svetiti“. U dubini duše uvijek ostaje glad za svetim. I kada netko obezvrjeđuje svetinju, to je često krik za svetim – jer samo ono sveto može nahraniti čovjekovu nutrinu.
Majčin podsjetnik
Dok gledamo film The Keeper i slušamo navijače kako pjevaju „Ostani sa mnom“, možemo se pitati: razumijemo li i mi danas snagu tih riječi? Znamo li još stati u tišini pred Boga, priznati njegovu prisutnost i osloniti se na Njega?
Meni i danas u ušima odzvanja glas moje mame: „Sine,kad uđeš u crkvu – ušuti!“
To je prvi korak da bismo čuli glas Onoga koji nam jedini može reći: „Ostani sa mnom – u životu i u smrti.“