P. Anto Bobaš: Spasi svoju dušu ili dopusti Bogu da te spasi – što je ispravnije?

Naizgled pobožan moto “Spasi svoju dušu” skriva tri zablude: samospasonosni moralizam (čovjek sam sebe spašava), egoizam (briga samo za vlastitu vječnost) i redukciju spasenja (spašava se samo duša, a ne i tijelo).

Autor: P. Anto Bobaš
event 31.08.2025.
Photo: p. Anto Bobaš

Osobito je to bilo aktualno šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kada su se na mnogim pučkim misijama pojavljivali plakati i propovijedi s geslom: „Spasi svoju dušu“. I danas na zidu uz ulaz u crkvu često stoji Misijski križ s istim riječima i naznačenim godinama održavanja misija. P. Drago Kolimbatović, pučki misionar koji uskoro navršava sto godina, održao je više od dvije stotine Misija diljem Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Iza njega su ostale i knjige “Iz torbe pučkog misionara – svjedočanstva iz prve ruke”. Geslo je u svoje vrijeme doista budilo savjest; danas ga, međutim, čitamo u svjetlu cjelovite katoličke soteriologije.

Promotrimo zato tri riječi – i tri zaokreta koje vjera traži.

1) „Spasi“

Nije čovjek taj koji spašava. Spasenje nije plod ljudskoga napora, nego dar Božji. Čovjek može i treba surađivati s milošću – odazvati se, otvoriti, tražiti, moliti – ali Bog je Spasitelj. Samo On, u Isusu Kristu, daje novi život: „Nema pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojem se možemo spasiti“ (Dj 4,12).

Iza imperativa „spasi“ vreba opasnost moralizma i samodostatnosti, kao da je vječnost u našim rukama.

Katolička vjera, naprotiv, polazi od milosti koja prethodi i nosi (usp. KKC 1996–2001).

2) „Svoju“

Vjera nije privatna stvar. Nije samo „moj put u nebo“, nego uvijek zajednički hod. Nitko se ne spašava sam: ljubav prema Bogu neodvojiva je od ljubavi prema bližnjemu. Ako mislim samo na svoju „ulaznicu za raj“, a ne primjećujem patnju oko sebe, moja je vjera okrnjena.

Krist nas povezuje u jedno Tijelo. Želim li biti spašen, ne mogu zatvarati oči pred drugim udovima toga Tijela: spasenje uvijek ima crkveno lice – zajedništvo svetih, milost i odgovornost jednih za druge (usp. KKC 946–959; 846–848).

3) „Dušu“

Bog ne spašava samo „dušu“. On spašava cijeloga čovjeka: i dušu i tijelo. Vjerujemo u uskrsnuće tijela – to je srž vjere koju nedjeljom ispovijedamo: „Iščekujem uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka.“

Svedemo li spasenje na „dušu“, činimo nepravdu tijelu – onomu što nas čini ljudima, što je Bog stvorio, otkupio i što će u Kristu uskrsnuti (usp. KKC 990–1019).

Tri moguće zablude

Naizgled pobožan moto skriva tri zablude: samospasonosni moralizam (čovjek sam sebe spašava), egoizam (briga samo za vlastitu vječnost) i redukciju spasenja (spašava se samo duša, a ne i tijelo).

Istina vjere glasi:

· Spašava Bog – po Kristu, u Duhu, darom milosti na koji odgovaramo vjerom i djelotvornom ljubavlju.

· Spasenje je zajedničko – crkveno, sakramentalno, u zajedništvu svetih.

· Spašava se cijeli čovjek – tijelo i duša, s nadom uskrsnuća.

Zato bi prikladniji kršćanski moto mogao glasiti: „Dopusti Bogu da te spasi – zajedno s drugima, cijelim svojim bićem.“

Pročitaj više

Ovo su zadnje fotografije ruku moje mame. Uslikane tri dana prije njezine smrti. Ruke oslabljene. Križevi pod kožom. I među prstima – krunica. Kao i cijeli život. Sicane križeve nosila je desetljećima. Krunicu je držala do posljednjeg daha. Nije to bio simbol za javnost. To je bilo disanje.

Kako bi nam nemrsni korizmeni obroci bili što maštovitiji i u ovogodišnjoj korizmi pomoći će nam posni recepti s. Anice Jozić iz njezine “Samostanske kuharice”.

„Crkva će krstiti to dijete ako se zatraži jer je ono nevino, ali ne možemo dopustiti da s njim ruše svi drugi zakoni. Ono nije u pravnom vakuumu. Ovdje se gleda se dobrobit djeteta“, kazao je Dugalić.