P. Anto Bobaš: Spasi svoju dušu ili dopusti Bogu da te spasi – što je ispravnije?

Naizgled pobožan moto “Spasi svoju dušu” skriva tri zablude: samospasonosni moralizam (čovjek sam sebe spašava), egoizam (briga samo za vlastitu vječnost) i redukciju spasenja (spašava se samo duša, a ne i tijelo).

Autor: P. Anto Bobaš
event 31.08.2025.
Photo: p. Anto Bobaš

Osobito je to bilo aktualno šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kada su se na mnogim pučkim misijama pojavljivali plakati i propovijedi s geslom: „Spasi svoju dušu“. I danas na zidu uz ulaz u crkvu često stoji Misijski križ s istim riječima i naznačenim godinama održavanja misija. P. Drago Kolimbatović, pučki misionar koji uskoro navršava sto godina, održao je više od dvije stotine Misija diljem Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Iza njega su ostale i knjige “Iz torbe pučkog misionara – svjedočanstva iz prve ruke”. Geslo je u svoje vrijeme doista budilo savjest; danas ga, međutim, čitamo u svjetlu cjelovite katoličke soteriologije.

Promotrimo zato tri riječi – i tri zaokreta koje vjera traži.

1) „Spasi“

Nije čovjek taj koji spašava. Spasenje nije plod ljudskoga napora, nego dar Božji. Čovjek može i treba surađivati s milošću – odazvati se, otvoriti, tražiti, moliti – ali Bog je Spasitelj. Samo On, u Isusu Kristu, daje novi život: „Nema pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojem se možemo spasiti“ (Dj 4,12).

Iza imperativa „spasi“ vreba opasnost moralizma i samodostatnosti, kao da je vječnost u našim rukama.

Katolička vjera, naprotiv, polazi od milosti koja prethodi i nosi (usp. KKC 1996–2001).

2) „Svoju“

Vjera nije privatna stvar. Nije samo „moj put u nebo“, nego uvijek zajednički hod. Nitko se ne spašava sam: ljubav prema Bogu neodvojiva je od ljubavi prema bližnjemu. Ako mislim samo na svoju „ulaznicu za raj“, a ne primjećujem patnju oko sebe, moja je vjera okrnjena.

Krist nas povezuje u jedno Tijelo. Želim li biti spašen, ne mogu zatvarati oči pred drugim udovima toga Tijela: spasenje uvijek ima crkveno lice – zajedništvo svetih, milost i odgovornost jednih za druge (usp. KKC 946–959; 846–848).

3) „Dušu“

Bog ne spašava samo „dušu“. On spašava cijeloga čovjeka: i dušu i tijelo. Vjerujemo u uskrsnuće tijela – to je srž vjere koju nedjeljom ispovijedamo: „Iščekujem uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka.“

Svedemo li spasenje na „dušu“, činimo nepravdu tijelu – onomu što nas čini ljudima, što je Bog stvorio, otkupio i što će u Kristu uskrsnuti (usp. KKC 990–1019).

Tri moguće zablude

Naizgled pobožan moto skriva tri zablude: samospasonosni moralizam (čovjek sam sebe spašava), egoizam (briga samo za vlastitu vječnost) i redukciju spasenja (spašava se samo duša, a ne i tijelo).

Istina vjere glasi:

· Spašava Bog – po Kristu, u Duhu, darom milosti na koji odgovaramo vjerom i djelotvornom ljubavlju.

· Spasenje je zajedničko – crkveno, sakramentalno, u zajedništvu svetih.

· Spašava se cijeli čovjek – tijelo i duša, s nadom uskrsnuća.

Zato bi prikladniji kršćanski moto mogao glasiti: „Dopusti Bogu da te spasi – zajedno s drugima, cijelim svojim bićem.“

Pročitaj više

Od danas, redovito ćemo, u nastavcima svake nedjelje objavljivati tekstove našeg poznatog isuovca, teologa i psihologa, p. Mije Nikića. Prvim tekstom otvaramo temu koja govori o Bogu kao najvećoj ljubavi i podsjeća na prvu zapovijed Dekaloga: “Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene.”

Kako je mogao hodati po tako tankom užetu a da ne padne? Nakon što je shvatio da ne odustajem, napokon je otkrio svoju tajnu…

Najčešći simptomi su umor, slabost, bljedilo kože i sluznica, a može se pojaviti i vrtoglavica, ubrzan rad srca, glavobolja i dr. Uz kretanje na svježem zraku, presudna je prehrana i dovoljno sna. U Hildegardinoj medicini postoji jedno vrlo učinkovito sredstvo za brzu nadoknadu željeza.