Gitare koje bruje i vrište, vatra, stotine reflektora, lica publike u transu i znoju – sve to stvara sliku moćne, gotovo božanske scene.
Ali kad se koncert završi, kad nestane dim s pozornice – tada nastupa ono pravo. Nevidljivo oku publike. Prava scena rock-glazbe često nije ona pred tisućama ljudi, nego ona u zakulisju; tamo gdje se gase duše, a pale samo ega.
Jedan takav primjer pamtim iz sredine 1980-ih, s europske turneje Ozzyja Osbournea. Hladan zimski dan, 19. veljače, u Londonu – Hammersmith Odeon. Predgrupa mu je tada bio nadolazeći američki glam metal bend Ratt, koji je tek stjecao popularnost i imao sve veći broj slušatelja.
No, ono što se dogodilo toga koncerta ostalo mi je kao gorak okus u ustima do danas – uprljana slika „rock bratstva“ u koje se svi zaklinju, školski primjer rock egoizma.
Dok je Ratt svirao, pozornica uopće nije bila zamračena. Glavni izvođači nisu dopustili da se priguše svjetla, kako je to uobičajeno iz poštovanja prema predgrupi. Stage je ostao posve osvijetljen – poruka je bila jasna: „Ovdje nemaš nikakva prava. Nitko si. Samo čekamo da završiš.“
Publika je to odmah razumjela, a bend je nastupao u atmosferi koja je više sličila na tonsku probu nego na koncert. Poruka odaslana tim činom bila je više nego jasna: ovdje ima mjesta samo za jednoga koji je kralj i glavni – a to nisi ti!
Slična scena dogodila se i na koncertu benda Manowar, kada su predgrupa bili momci iz Overkilla. Joey DeMaio, basist Manowara, uzeo je ključ od kupaonice i rekao: „Nitko se neće oprati prije mene!“ Na pokušaj pjevača Overkilla, Bobbyja Ellswortha, da ga zamoli za red, odgovorio je: „Ovdje ja diktiram pravila!“
Tko god je ikad nastupao kao predgrupa, zna kako to izgleda: loš zvuk, preskočene tonske probe, nepristupačan monitoring, sumnjičavi ton-majstori glavnog benda. Tako zapravo izgleda „bratstvo rocka“ u stvarnosti. A svjetla reflektora ne gase tu nepravdu – nego je često samo prikrivaju.
Jedan mi je „roadie“ davno rekao: „Pravo bratstvo prestaje kad treba dijeliti novac, prostor i pažnju publike. Tada prestaje glazba i počinje šutnja – hladna i oštra kao nož. Ako nisi njihov level – nisi ni čovjek.“
I zato kad danas netko počne govoriti o nekakvoj „duhovnoj dimenziji glazbe“, pitam se: gdje je ta duhovnost onda, kad jedan bend drugome ne želi ni svjetlo ugasiti na stageu, kad im ne dozvoljavaju ni pošten zvuk? Kakva je to duhovnost koja se temelji na gaženju slabijih, ljubomori i egotripu koji ima boju kože i glas Marshall pojačala?
Ne bojim se reći: rock-glazba često je bila mjesto slavljenja tame – ali još češće mjesto razotkrivanja karaktera. Tko si i kakav si kad se ugase svjetla? Tko si kad više nema publike ispred tebe?
Ako tada ostaneš čovjek – onda si glazbenik s dušom. Ako ne – onda si samo izvođač tame. A u tami je lako svirati. Lako se sakrije sve. Na svjetlosti sve se vidi – a svjetlost traži poniznost.
Proroci tame pred vratima vječnosti – Ozzy i Lemmy
Što ostaje kad rock ikona, koja je desetljećima gradila karijeru na nijekanju Boga i ismijavanju svetoga, dođe pred lice smrti?
Dva primjera – Lemmy Kilmister i Ozzy Osbourne – pokazuju kako slava, novac i milijuni obožavatelja ne mogu odgovoriti na ono što čovjek nosi duboko u sebi: strah od praznine i zov za smislom.
I. Lemmy Kilmister: Kralj pozornice – prorok brutalnosti
Kad je u prosincu 2015. umro Lemmy Kilmister, frontmen benda Motörhead, svijet je izgubio jednu glazbenu legendu – ali je dobio uvid u njegovu duhovnu prazninu. U lipnju 2016., na Sweden Rock Festivalu, jedna od glavnih pozornica nazvana je po njemu – Lemmy Stage, dok su se na velikim ekranima prikazivale njegove koncertne fotografije i nizale njegove bolesne izjave:
„Religion is stupid anyway. I mean, a virgin gets pregnant by a ghost!“ „The only interesting thing about religion is how many people it’s slaughtered.“
To nisu bile samo provokacije. To su bile blasfemije – izrečene bez srama, a popraćene pljeskom i odobravanjem mase. Lemmy nije bio samo glazbenik. On je bio prorok bezboštva. Cinični misionar praznine.
Ti njegovi čini toliko su me iznervirali da sam, kad sam to vidio i vratio se kući, odmah iz svoje glazbene arhive izbacio sve što je imalo veze s njim. Nikakav Ace of Spades, nikakav Iron Fist, Killed by Death…
I sve to – ne iz moralističkog bijesa, nego iz moje unutarnje potrebe. Odrastao sam ne samo tjelesno, nego i duhovno – i nisam više želio da pjesma u meni ostane, ako je njezin izvor otrovan.
To moje duhovno sazrijevanje potiče me uvijek i u svemu da se najprije upitam – ne: je li pjesma dobra? – nego: tko pjeva tu pjesmu? Kakav je kao čovjek? Je li vjernik? Poštuje li Boga, Crkvu, svetinje?
II. Ozzy Osbourne: Prorok tame traži domovinu
Na oproštajnom koncertu Ozzyja Osbournea s Black Sabbathom, publika je čula njegov posljednji „rock-testament“. Sjedio je u fotelji u obliku šišmiša, okružen pjesmama tame – War Pigs, Iron Man, Mr. Crowley… A onda – tišina. I njegova rečenica:
„Ne želim umrijeti u Americi. Ne želim biti pokopan u Forest Lawnu. Ja sam Englez. Želim se vratiti kući.“
Te njegove riječi za mene nisu bile samo nostalgija. Bio je to zov duše. Ne za Engleskom – nego za domom, smislom, povratkom.
No, je li Ozzy spreman vratiti se i duhovno? Tada sam napisao komentar u Večernjem listu, i još danas ostajem pri tim riječima:
„Ozzy, pa i tvoje su pjesme uvelike doprinijele tomu da je Amerika postala takva kakva jest! […] sada vidiš da sve ono u što si se kleo – ne drži vodu. Dobri Bog neka ti bude milostiv!“
Kad sam pisao te riječi, nisam ih shvatio kao osudu. Bila je to moja molitva. Istina – izrečena u ljubavi. Jer možda, baš kao i razmetni sin, Ozzy u tišini pozornice traži svoj put kući.
Kad proroci tame utihnu – što ostaje?
Lemmy i Ozzy – oni nisu samo glazbenici, nego simboli jedne epohe. Vremena koje se voljelo igrati s tamom, ismijavati sveto, nijekati Božju prisutnost. A sada, kada godine pritiskuju njihova ramena svojom težinom, kada stoje pred vratima smrti – traže ono što su godinama izbjegavali: istinu, mir, domovinu duše.
Kao svećenik i glazbenik, ne pišem ovo da bih ikoga sudio – nego da bih svjedočio. Jer i ja sam bio slušatelj tih pjesama. Tražitelj. Zaljubljenik u taj zvuk. Stajao sam i sâm na pozornici.
Zato znam – možeš imati najljepšu melodiju, najbolje riječi i akorde – ali ako u njima nema istine, sve to ne spašava. Zvuk može biti snažan – ali samo milost Božja spašava. Možeš biti kralj pozornice – ali ako nisi dijete Oca nebeskoga, nisi ništa drugo nego izgubljeni glas u tami.
Zato sam očistio svoju glazbenu arhivu od tih i takvih „proroka tame“. Pročistio je dobro. Ali još više: pročistio sam svoje srce. I danas znam i svjedočim: „Ako se, Gospodine, grijeha budeš spominjao – tko će opstati?“ (Ps 130, 3)
Ali vjerujem: „U Gospodina je milosrđe, i obilno je u Njega otkupljenje.“ (Ps 130, 7)
(P. Anto Bobaš, dominikanac, glazbenik, autor knjige „Sotonizam u rock glazbi“)
