„Zagonetka ljudskog položaja dostiže vrhunac pred smrću“ , naučava nas Drugi vatikanski sabor u svom dokumentu Gaudium et spes (Radost i nada, 18). Smrt je kraj zemaljskog života. Smrt dovodi u pitanje sve ono što čovjek postigne u svome životu. Smrt ne dopušta ništa da čovjek sa sobom ponese kad ga Bog pozove k sebi. Smrt često dolazi iznenada. „Čim se čovjek rodi, već je zreo za smrt; i kad god čovjek umre, uvijek prerano umre“, rekao je jedan mudrac. A pučki misionari su znali recitirati ove riječi: „Život kratak a smrt stalna, njoj se ne zna dan ni čas, ako vrijeme gubim sada, u pogibli moj je spas“. To je živa istina. Sada, u ovom životu odlučujem o svojoj vječnosti, piše isusovac i psiholog p. Mijo Nikić za Glasnik Srca Isusova i Marijina.
Činjenica da čovjek umire sam, izaziva veliki egzistencijalni strah. Većina ljudi taj strah svjesno ili nesvjesno potiskuje. Ljudska mudrost i moderna znanost nemaju odgovor na strah od smrti. Gledajući iz ljudske, zemaljske perspektive, smrt uvijek pobijedi. Čovjek je pred njom nemoćan. Međutim, gledajući iz perspektive vjere, smrt nema zadnju riječ. Vjernik koji prihvaća Boga kao Vrhovnog Stvoritelja svega što postoji, vjeruje da je čovjekova duša besmrtna i da nakon smrti nastavlja svoj vječni život. „Ja sam Uskrsnuće i Život. Tko vjeruje u me, živjet će, ako i umre”, rekao je Isus kad je uskrisio Lazara koji je već tri dana ležao mrtav u grobu. Kršćanska smrt ima pozitivan smisao „Meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak“, stav je sv. Pavla apostola (Fil 1,21). U smrti Bog čovjeka zove k sebi. „Ja ne umirem, ja ulazim u život“, uvjerljivo je govorila sv. Terezija od djeteta Isusa.
Nakon ovih uvodnih riječi o smrti općenito, zaustavit ćemo se malo na pojmu kliničke smrti i proučiti što se u njoj događa.
Klinička smrt je medicinski izraz za prestanak cirkulacije krvi i disanja, dva kriterija neophodna za održavanje života ljudi i mnogih drugih organizama. Javlja se kada srce prestane kucati u pravilnom ritmu, stanje koje se naziva srčani zastoj. Simptomi kliničke smrti fenomenološki su jako slični simptomima definitivne ili biološke smrti. Osoba na vani izgleda kao mrtva, ne daje nikakve znakove života, ne odgovara na podražaje. Ponekad i profesionalci, dakle liječnici, zaključe da je osoba zaista umrla i predlažu da se odveze u mrtvačnicu. Ima slučajeva, pa i u ovo naše vrijeme, da su takve, klinički mrtve, osobe, odjednom „oživjele“. Ponekad sasvim slučajno, a ponekad nakon intenzivne reanimacije.
Nas ovdje zanima što osobe u tom stanju kliničke smrti proživljavaju i kako se osjećaju. Prvo treba jasno reći da nijedna klinički mrtva osoba nije stvarno umrla, nego da se približila tik do smrti. Napisane su mnoge knjige na temu kliničke smrti. Najpoznatija je ona pod nazivom: Život poslije života. Evo što su doživljavale osobe koje su iskusile kliničku smrt:
1) U jednom trenutku vide čitav svoj život
U času kad klinički mrtve osobe ne daju nikakve vidljive znakove života, one upravo tada imaju silnu koncentraciju i jasnoću duha kojom vide u jednom trenutku svu svoju prošlost koja im je u detalje prisutna i dohvatljiva. Tako je jedan čovjek u stanju kliničke smrti jasno vidio gdje je prije desetak godina zagubio novčanik i kasnije, kad se probudio iz kliničke smrti, pronašao je tamo svoj novčanik netaknut. Kako je to moguće? Naša je spoznaja u realnom životu posljedica prerade informacija koje dobivamo iz periferije, najčešće preko osjeta. U stanju kliničke smrti naš duh ne dobiva informacije iz periferije, dakle iz vanjskog svijeta, nego duh čita svoju povijest iz samog sebe. Stari latini su s pravom govorili: „Sve svoje sa sobom nosim“ („Omnia mea mecum porto“). Tako i naš duh u sebi nosi sve što smo vidjeli, naučili i proživjeli. Jednim pogledom u sebe, duh spoznaje sve informacije, svu svoju prošlost. Dobro je u ovom kontekstu podsjetiti se kako pred Boga nosimo čitavog sebe, sav teret grijeha i zlih djela koja nas opterećuju. A dobro je također znati da se toga tereta možemo osloboditi već ovdje na Zemlji iskrenim kajanjem u skrušenoj ispovijedi. Ono što nam je tako oprošteno ne nosimo više sa sobom pred Boga i to nas neće više opterećivati. Sam Isus reče: „Zaista, kažem vam: što god svežete na zemlji, bit će svezano i na nebesima, i što god razriješite na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima“ (Lk 18, 18). Blago onima koji pred Boga dođu čiste savjesti, bez tereta grešne prošlosti. Blago onima koji pred Boga dođu „opterećeni“ dobrim djelima ljubavi i milosrđa.
2) Moraju proći kao kroz neki tunel na kraju kojeg se nalazi jako svjetlo
Ovo je iskustvo mnogih koji su proživjeli kliničku smrt. Teško je reći o čemu se ovdje točno radi. Možda se u tom času kliničke smrti događa svojevrsna regresija na prve stadije psihičkog života u kojima se – u svojoj memoriji – približavamo onom času i činu našeg rođenja kad smo iz majčine utrobe gdje je bila tama, izlazili na svjetlo u ovome svijetu. Susret s jakim svjetlom može također simbolizirati susret s Kristom koji je Svjetlo svijeta i u čijem svjetlu će biti obasjan naš život i sva naša djela. Biblija na više mjesta, u Starom i u Novom zavjetu govori kako ćemo biti suđeni po našim djelima. Ta djela će jednom doći na svjetlo. Sve što smo govorili, radili i mislili doći će na vidjelo pred Onim kojemu ništa nije skriveno. Dobro je da nas ova istina donekle i uplaši kako bismo na vrijeme počeli uklanjati iz svog života zla djela, a usvajati, odnosno činiti dobra djela ljubavi i milosrđa za koja ćemo, kad dođu na vidjelo pred Boga, primiti vječnu nagradu.
3) Mnogi su nakon doživljaja kliničke smrti promijenili svoj život
Čini se da je mnogo osoba nakon što su doživjeli kliničku smrt počeli drukčije, a to znači bolje živjeti. Neki su radikalno promijenili svoj život na bolje. Postali su svjesniji postojanja duhovnog svijeta. To je dobra posljedica doživljaja kliničke smrti! Mi smo u opasnosti da zaboravimo na svijet duha. Biblija nas uči da osim ovog vidljivog materijalnog svijeta, postoji i onaj nevidljivi, duhovni svijet. Vidljivo i materijalno je prolazno, a nevidljivo i duhovno je vječno, naučava nas sv. Pavao. To što mi u ovome svijetu nemamo iskustvo duhovnog svijeta, ne znači da tog svijeta nema. On je tu, pored nas, ali ga mi ne percipiramo, kao što slijepa osoba ne vidi stvari koje su pored nje. Dijete u majčinoj utrobi ne zna ništa o svijetu koji se nalazi izvan majčine utrobe, ali to ne znači da tog svijeta nema. Čim se rodi, dijete ulazi u taj ogromni svijet o kojem nije ništa znalo prije rođenja. Međutim, dijete se u majčinoj utrobi trebalo pripremiti za život koji ga čeka odmah nakon rođenja. Dijete je trebalo formirati sve udove kako bi moglo samostalno funkcionirati u svijetu o kojem nije ništa znalo prije rođenja. Tako se i mi u ovome životu i svijetu trebamo pripremiti na vječni život koji nas čeka u Kraljevstvu Božjem nakon smrti u ovome svijetu. To se događa po vjeri, nadi i ljubavi. Glavni naš zadatak u vječnosti u Kraljevstvu Božjem bit će da volimo i da budemo voljeni. Za to se treba pripremiti već u ovome svijetu. Treba naučiti autentično, tj. nesebično voljeti Boga i ljude. To je naš glavni zadatak na ovome životu. To je glavna lekcija života. Tko to ne nauči, promašio je glavni cilj svoga života. Tko nauči nesebično voljeti Boga iznad svega, a bližnjega svoga kao samoga sebe, pronašao je smisao svoga života.
Katekizam Katoličke crkve nas uči da je smrt svršetak vremena milosti i milosrđa Božjega u kojem se određuje konačna sudbina čovjeka. U poslanici Hebrejima čitamo: „Kada završi jedini tijek našeg zemaljskog života, više se nećemo vratiti da živimo druge zemaljske živote. Ljudi samo jednom umiru (Hebr 9,27). Zato je važno znati i htjeti dobro umrijeti. Sv. Robert Bellarmino je napisao knjigu: O umijeću dobrog umiranja. Knjiga je prevedena i na hrvatski jezik. U toj knjizi čitamo da čovjek uglavnom umire onako kako je i živio. Međutim, radosna je vijest da čovjek, još prije svoje smrti može opozvati sve ono što nije bilo dobro u njegovu životu, može se pokajati i opredijeliti se za Boga. Najbolji primjer za tu opciju jest primjer desnog razbojnika koji je – kako duhovito reče biskup Fulton Sheen – krao čitav život, a na koncu života, prije same smrti, ukrao je raj. I to je radosna vijest. Čovjek nikad nije izgubljen zauvijek, on se u svakom času života može obratiti i stati na Božju stranu i izabrati Kristov put. Ali to se ne događa spontano, nego svjesnom i slobodnom odlukom kojom se opredjeljujemo za Boga. Tako primamo plodove Kristove muke, smrti i uskrsnuća. To se sve događa snagom Duha Svetoga koji djeluje u srcima onih koji iskreno traže Boga.
