
Često se od svećenika tijekom mise može čuti poziv na prikladno odijevanje u crkvi. Bez obzira na to podsjeća li vas vaš župnik na to ili ne, takve pozive treba shvatiti ozbiljno – kao izraz poštovanja prema svetosti prostora, ali i prema vlastitom dostojanstvu.
Svećenicima, profesorima i liječnicima također je vruće – no zasigurno ne bismo željeli da nas svećenik na misi dočeka u potkošulji, ili da profesor na fakultetu ispituje bez majice.

Ulazak u tuđe živote, osobito one javno izložene, često je tek odraz emocionalne pustoši u vlastitom. Preko ekrana posežemo za tuđim pričama kako bismo nahranili ono što u stvarnosti više ne nalazimo. Kad su nam odnosi postali plitki, kad više nemamo prijatelja kojem možemo povjeriti vlastiti lom ili nas više nitko ne poziva da čujemo njegov, tražimo bliskost ondje gdje nas najmanje košta.

Prije petnaest godina u Vladi ondašnjeg premijera Zorana Milanovića neki su ministri razmišljali kako bi se ukidanjem Tijelova, Dana državnosti i Dana antifašistisičke borbe postigla znatna ušteda. Tada su ta razmišljanja izazvala velike polemike. Evo što je tada u svojoj kolumni za Večernji list napisao pater Linić.

Ustanovljenje ove svetkovine potječe još od viđenja sv. Julijane, rođene u Retinnesu blizu Liègea u Belgiji 1193. U dobi od 16 godina počela je imati viđenja, a u jednom je od njih vidjela pun mjesec, čiji je sjaj nagrđivala jedna tamna mrlja. Svoje je viđenje opisala poglavarici, s. Sapienzi, ali nije uspjela utvrditi značenje tog viđenja. Naposljetku je nakon nekoliko dana molitve Julijana čula glas s neba koji joj objašnjava značenje:
„Mojoj Crkvi nedostaje jedno liturgijsko slavlje, koje bih htio osnovati. To je svetkovina najvećega i najsvetijega Oltarskog sakramenta. Trenutačno se ovog otajstva spominjete samo na Veliki četvrtak, ali i toga su dana glavni predmet razmatranja moja patnja i smrt; stoga želim ustanoviti još jedan, zaseban dan u kojem će taj sakrament slaviti svi kršćani…“