Vijesti

Zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša predvodio je u subotu 23. kolovoza 2025. godine, na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma, misu zadušnicu za žrtve bačene u jamu Jazovka, pokraj naselja Sošice na Žumberku. Njegovu propovijed donosimo u cijelosti.

Kad je p. Stjepan Ivan Horvat objavio fotografiju psića koji spava u hladovini ispod Uksrslog Isusa, nije ni slutio da će mu se uskoro javiti njegova vlasnica i javiti da je kujica odlutala iz Čapljine sve do Međugorja.

„To je bila strava i užas, osjećaj tupila kakav nikad prije nisam doživio, a nadam se da neću nikad više“, prisjeća se. Kao gorski spasilac navikao je na prizore ranjenih i mrtvih, ali ovo je bilo drukčije. „Čovjek je tup kad vidi količinu kostiju koja su naslagana kao drva, bez ikakvog kraja. Oko njih su ležali predmeti, zubala, štake, komadi opreme koje partizanski pljačkaši s njih nisu uspjeli skinuti.“

Kao da osoba ne može biti vjernik, a istodobno racionalna, profesionalna i poštena. Vjernik na poziciji suca ima dvostruku odgovornost, zna da nepravedna odluka ne bi bila samo profesionalni propust nego i moralni grijeh. No čak i oni koji tvrde da je vjera kontraindikacija za sudačku dužnost moraju vidjeti kako je osporavanje sposobnosti na temelju izbora bračnog druga nakaradan udar na profesionalni integritet.

Ako se vežemo na osobu duhovnika i sve ono “čudesno” što ta osoba čini onda nas dotični ne vodi Bogu, a od duhovnosti stvara područje opijata. Vjernici više ne misle vlastitom glavom niti ima dubljeg susreta s misterijima vjere.

U Puli smo pokazali bezazlenost, ali ne i mudrost. Umjesto svjedočanstva i molitve, ponudili smo zabrane i strah. Tako smo postali dio Mansonove predstave. Dvadeset godina poslije pitamo se: jesmo li išta naučili?

Zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša predvodit će u subotu 23. kolovoza u 10 sati u Župi sv. Marije Magdalene u Oštrcu kod jame Jazovka misu zadušnicu za sve žrtve bačene u jamu Jazovka. Nakon misnog slavlja uslijedit će obred ukopa zemnih ostataka žrtava bačenih u jamu Jazovka. Prijenos misnog slavlja bit će moguće pratiti na…

Ako Crkva ulazi u društvene borbe, a da nije vođena i nadahnuta vjerom usmjerenom na Krista, ne će učiniti ništa više od onoga što bi učinila bilo koja nevladina organizacija. Još gore, s vremenom će ponuditi plitku društvenu predanost koja, bez kvasca žive vjere, na kraju postaje izopačena – pretvarajući se od oslobađajuće u puko ideološku i u konačnici opresivnu.

Predlagatelji ovakvih inicijativa zaboravljaju da su ti ugovori međunarodni, tj. između Hrvatske i Svete Stolice. To znači da su iznad državnih zakona i da se moraju rješavati u međunarodnoj bilaterali, odnosno ako su obje strane zainteresirane za promjene. Ne može ih Hrvatska sama otkazati kad se sjeti. A koliko se zna, Sveta Stolica kao i Crkva u Hrvatskoj, barem zasad, nisu zainteresirani za njihov raskid.

Nije rijetkost da se u našim kršćanskim zajednicama – pa i u samostanima – susretnemo s osobama koje izigravaju „bolesnu svetost“. Njihova pobožnost je izvanjska i nametljiva: razgovaraju isključivo o „svetim“ temama, zauzimaju usiljen stav, često i s „nagnutom glavom u stranu“, poput likova sa „svetih sličica“ iz starih molitvenika. Time žele kod drugih ostaviti dojam duboke duhovnosti.

Dok je predvoditelj skupa molio za bolesne, izgovorio je riječi koje je majka zapamtila za cijeli život: „Isus sada ozdravlja jednog mladića od epilepsije”.
„U tom trenutku, u mom srcu se nešto pokrenulo i kao da mi je netko šapnuo: ‘To je tvoj sin’.”, svjedoči ona nakon 15 godina.

Imamo pravo biti uvrijeđeni. Nemamo pravo ušutkivati drugoga koji nas kritizira ili se s nama ne slaže. Ne treba uvijek sve reći. Ne treba uvijek biti „antiprotivan“ pod svaku cijenu. Treba odabrati trenutak, vrijeme i način. Uza sve to, čovjek ima pravo i dužnost govoriti istinu i kada je neugodna, kada izaziva podjele. Kršćani su na to osobito pozvani, kao nasljedovatelji Krista koji je došao na svijet „da bi svjedočio za istinu“.

Riječ izgovorena u ime Crkve mora biti poput svjetiljke koja vodi, a ne poput kamena koji spotiče. Ako želi biti vjerodostojan, svećenik mora biti znak Krista-liječnika, a ne suca. Zato neka svaka naša riječ bude odgovorna: ne ona koja očekuje pljesak, nego ona koja ostaje vjerna Kristu. Samo takva riječ može graditi zajedništvo, liječiti rane i voditi ljude k Bogu.

Nakon strahovitog praska i lomljave crijepova i stakala, dima koji je ispunio dvorište, počelo je bolno zapomaganje ranjenih, dok je sedam beživotnih tijela mladića između 15 i 18 godina ostalo nepomično ležati. Nakon prvotnog šoka, oni koji su se prvi uspjeli pribrati, krenuli su ranjene užurbano prevoziti u bolnicu.

U Hrvatskoj danas postoji velik broj svećenika, redovnika i laika koji društvene mreže koriste za naviještanje evanđelja. Mnogi su zbog Boga izašli iz zone komfora, stavili svoju anonimnost u drugi plan i hrabro odlučili svjedočiti vjeru. Evo nekih od njih i gdje ih možete zapratiti.

“Moje riječi nisu bile izraz osude, nego teološka opomena utemeljena na Svetom pismu. Kršćanska je ljubav upravo u tome da čovjeka upozorimo kada ide putem koji vodi u propast. Šutnja bi bila neodgovorna. Reći istinu, pa i onda kada ona zvuči teško, jest kršćanski čin”, rekao je fra Marinko Vukman u pojašnjenju njegovih riječi koje su šokirale hrvatsku javnost na Veliku Gospu.

Donosimo cjelovitu zahvalnu riječ fra Marinka Vukmana, gvardijana i upravitelja Svetišta Gospe Sinjske, koju je napisao i priredio za blagdan Velike Gospe 15. kolovoza 2025. za euharijstijsko slavlje u Sinju

Komorač se koristi kod svih tegoba sa želucem i crijevima, uključujući zadah, nadutost, grčeve, žgaravicu, zatvor, povećanu želučanu kiselinu, crijevne plinove i kolike te slabu cirkulaciju.

Ako sam nešto do sada u životu, metodom „isprobavanja na vlastitoj koži“, dobrano naučila, onda je to da — kad želiš živjeti s Bogom — nema kompromisa sa svijetom. Svaki kompromis je uvijek lakše i bezbolnije rješenje. Kratkoročno, izgleda kao pobjeda, postigao si neki cilj. Dugoročno, postaje rupa bez dna.

Pojam „kulturološko kršćanstvo“ znači – voljeti plodove, ali prezirati korijen. Slušati božićne pjesme, diviti se zvonima i katedralama, a istodobno ne slušati Riječ Božju zapisanu na stranicama Evanđelja. Biti poput smokve koju je Isus prokleo – imala je lišće, ali nije imala ploda.