Ne postoji svetost koja je žalosna, obješena lica. Neki vjeruju da je radost u stvarima koje imamo, u posljednjem modelu smartphonea, u posljednjem modelu automobila, u zabavi u razvikanom trendovskom mjestu za izlazak, ali nije tako.
Potrebno je da život svećenika i redovničkih osoba bude doista autentičan i usklađen s njihovim zvanjem. Meni je bolno, a mladima odbojno, vidjeti, svećenika ili redovnicu u luksuznom modelu automobila. Ne može se voziti u skupim automobilima, oni s potrebni za djelovanje, ali nabavite neki skromni, ako želite i lijepi, ali mislite na djecu koja umiru od gladi.
Prava radost nije u stvarima, nego u susretu, u čuvstvu da si prihvaćen, shvaćen i voljen, stoga se trebamo osloboditi površnosti. Ljudima su danas potrebne riječi, no više od svega smo im potrebni mi kao svjedoci Gospodinova milosrđa i nježnosti koja grije srce, pruža nadu i privlači ljude dobru.
Ima svećenika premazanih svim mastima i obožavatelja boga Narcisa
Pravi svećenik, Božji pomazanik za njegov narod, ima prisan odnos s Isusom: kada taj odnos nedostaje, onda svećenik postaje „premazan svim mastima“, postaje prijetvoran, idolopoklonik, obožavatelj boga Narcisa.
Mi smo pomazani Duhom Svetim, ali neki svećenik to pomazanje može izgubiti ako se od Isusa udalji. I umjesto da bude pomazan on postaje ‘premazan mašću’ i prijevaran, a takvi svećenici Crkvi nanose veliko zlo. Oni svoju motivaciju nalaze u umjetnim stvarima, u ispraznosti i sličnom; u usiljenom govoru… Koliko se puta za takova veli da je svećenik-leptir! Jer je tašt. Nema veze s Isusom Kristom! Izgubio je pomazanje; ‘premazan svim mastima’.
Mi svećenici imamo mnoga ograničenja i svi smo grešnici. Ako se utječemo Isusu Kristu; ako Gospodina u molitvi tražimo, onda smo dobri svećenici, iako smo grešnici. Ali ako se udaljimo od Isusa, to onda moramo nadomjestiti drugim stvarima i ponašanjem, onim svjetovnima. I tako ima svih ‘tipova’: poslovni svećenik, svećenik-poduzetnik… Ali svećenik štovatelj Isusa Krista, koji s Isusom Kristom razgovara, koji Ga traži i omogućuje Mu da On traži njega: to je središte našega života. Ako nema toga, gubimo sve. A što ćemo onda dati narodu.
Naš odnos s Isusom Kristom, odnos pomazanih za njegov narod, treba svaki dan rasti. Lijepo je vidjeti svećenike koji su darovali svoj svećenički život i za koje narod veli: Ima ružan karakter i mnoge nedostatke, ali je svećenik! A narod to osjeti. S druge strane, kad narod vidi svećenike, da tako kažem, idolopoklonike, koji umjesto Isusa imaju male idole i da su, također, pobožni bogu Narcisu, narod ih naziva: ‘bijednicima’. Odnos s Isusom Kristom nas čuva od svjetovnosti i idolatrije koja nas zamaže i drži nas takvima.
Izvor: “Franjina Crkva” (Večernji list, Zagreb)
