„Crkva je žena!“ rekao je pokojni papa Franjo prošle godine leteći iz Bruxellesa u Rim. „Babettina gozba“, film o francuskoj kuharici koja je pobožnim danskim luteranima približila radost života, bio mu je najdraži, što nije čudno…
„Svuda oko mene anđeli i žene“, rečenica je koja mi je došla u nedjeljno jutro, dok je crkvom grgoljilo čitanje u kojem žene sa strahom i radošću odlaze s praznoga groba javiti učenicima veliku vijest, a Isus im dolazi u susret. Netom se bilo saznalo da je papa Franjo preminuo.
U doba kada je feminizam završio u hororu pretvaranja žene u muškarca, papa Franjo mnogo je govorio o ženi. Nije ni čudo; kada je većina muškaraca (osim Ivana) nestala, žene su stajale uz Isusov križ. Na grob su rano ujutro išle žene, zapitavši se tek kada su već bile na putu tko će im odvaliti kamen s groba…Išle su srcem, ne razumom. To ne znači – kako će neki zlobno protumačiti – da žene imaju manje razuma od muškaraca, nego da se kada zagusti njime ne opterećuju, nego djeluju onkraj razuma. U Bibliji, kada god Bog hoće učiniti nešto nemoguće, odabire za to žene; kada muškarci kapituliraju, pojavljuju se Judita, Estera, Marija…Mariji i ženama koje odlaze na grob ukazuje se anđeo. Sam uskrsli Isus prvo se ukazao ženama odnosno ženi, Mariji Magdaleni, koja ga je prepoznala tek kad joj se obratio imenom, „Marijo“, a ne „ženo“.
„Ženstvenost nam govori o plodonosnoj dobrodošlici, brizi i životvornoj predanosti. Zbog toga je žena važnija od muškarca, ali strašno je kad žena želi biti muškarac: Ne, ona je žena, a to je ‘zahtjevno’ i važno”, rekao je papa u avionu, nakon što su ga Belgijanci iz Louvaina napali da omalovažava žene. “Rekao sam nešto što ne mogu reći o muškarcima: Crkva je žena, ona je Isusova zaručnica. Nije ljudski maskulinizirati žene. Žene su, uvijek kažem, važnije od muškaraca, jer Crkva je Isusova zaručnica”, pojasnio je Franjo. „Ono što karakterizira žene, ono što je istinski ženstveno, nije uvjetovano konsenzusom ili ideologijama, kao što ni samo dostojanstvo nije zajamčeno zakonima napisanim na papiru, već izvornim zakonom upisanim u našem srcu“, rekao je.
Papa Franjo bio je čovjek emocija i trenutka, protivnik krutosti, obrazaca. Na svoj osebujan način, težio je svemu što je ugodno i lijepo, želio je primiti sve i svakoga u Ckvu, uživao je u umjetnosti i susretima, njegovao je neku vrstu produhovljenoga hedonizma. Odbacivao je ustaljena pravila, što ne mora uvijek biti dobro. No jednu nam je stvar, između ostaloga, sigurno ostavio – pouku o tome što je radost življenja, pouku da je vrhunac uživanja ljubav.
Radost življenja – to je najbolja francuska kuharica koja, pronašavši nakon progona iz Pariške komune dom na pobožnom protestantskom Jutlandu, obitelji koja ju je primila odlučuje prirediti gozbu od 10 tisuća franaka koje je osvojila na lutriji, gozbu od mnogo sljedova. U filmu „Babettina gozba“ (1987., snimljenom prema kratkoj priči Karen Blixen, u središtu je virtuozna pariška kulinarska umjetnica, Babette Hersant. Deset tisuća franaka, toliko je koštala večera u čuvenome „Café Anglais“ koju je ondje nekada pripremala Babette. Obilje južnjačkih egzotičnih namirnica i raskošnih okusa, koje stižu na daleki sjever, otapaju sve nepovjerenje i sapetost dviju sestara, Martine i Filippe, koje prilikom te posebne večere shvaćaju da nije grijeh uživati u životnim radostima. Poput siromašne udovice koja je u hramsku riznicu ubacila sve što je imala, Babette više nema novca i ne može se vratiti u domovinu. Međutim, na Martininu primjedbu kako će sada biti „siromašna do kraja života“, Babette odgovara: „Umjetnik nikada nije siromašan“.
Skoči li se na simboličku razinu, u Babettinoj gozbi može se vidjeti i euharistija.
Dobar se život sastoji u preobilju davanja i primanja, istinske radosti darivanja u kojoj nam nije teško ništa dati kako bismo razveselili druge, i u takvu zajedništvu treba uživati, poruka je filma i pape Franje. Nije tajna da je papa kao biskup sam kuhao za svoje goste. Umjesto da trpamo u sebe, treba uživati u svakom zalogaju koji je Božji dar, i pritom posjesti siromašne za svoj stol, njegov je credo. U tom je nesebičnom davanju veličina i muškarca i žene, no žena ga ostvaruje na poseban način, kao zaručnica, supruga i majka, kao ona koja primajući daje. U tom je smislu „Crkva žena“.
U mojoj je župi dobar omjer muškaraca i žena. Ipak, posljednji petak prije Velikoga petka na križnom putu izbrojila sam 15 muškaraca i 50 žena. S druge strane, većina odraslih novokrštenika čiji broj u Velikoj Britaniji raste iz godine u godinu čine mladi muškarci.
Pontifikat pape Franje vrednovat će vrijeme. Ja ću ga pamtiti po mnogočemu, a posebno široku osmjehu, radosti življenja, filmu Babettina gozba i zvonkoj rečenici: „Crkva je žena.“ Hvala ti na tome, papa Bergoglio, počivao u miru Božjem i sjedio svu vječnost za raskošnim Kristovim stolom.
