Euharistijsko slavlje, kojim novoizabrani Papa započinje svoju službu, osobito ističe „petrovsku“ dimenziju pastira Katoličke crkve. Stoga se posebno naglašava značenje redovitih biskupskih oznaka: palija i prstena. Osim što upućuju na Krista i Crkvu, za Petrova nasljednika oni imaju i dodatno značenje u vezi s poslanjem koje mu je povjerio uskrsli Gospodin (usp. Iv 21, 15–17).
Veza s apostolom Petrom i njegovim mučeništvom, koje je plodonosno obilježilo početke Crkve u Rimu, dodatno se ističe i samim mjestima slavljenja, a nadasve (oltar) Ispovijesti svetoga Petra u Bazilici sv. Petra.
U svečanom euharistijskom slavlju, tijekom kojeg se stavljaju dvije „petrovske“ biskupske oznake, tekstovi i znakovi liturgije jasno upućuju na Krista – kamen zaglavni Crkve (usp. Ef 2,20), te na Petra, kojega je Gospodin pozvao da bude njezin „stjenoviti temelj“, stijena na kojoj Krist Gospodin gradi svoju Crkvu (usp. Mt 16,18).
Obred se odvija u Bazilici svetoga Petra i na istoimenom Trgu ispred nje. Zadržavanje kod (oltara) Ispovijesti svetoga Petra unutar Bazilike naglašava snažnu povezanost Rimskog biskupa s apostolom Petrom i njegovim mučeništvom, sabirući Božji narod, u ovako svečan dan, na istome mjestu gdje je Petar svoju vjeru posvjedočio krvlju, zajedno s mnogim drugim kršćanima koji su s njime dali isto svjedočanstvo.
Na središnjim vratima vatikanske bazilike visi tapiserija s prikazom čudesnog ribolova (Iv 21, 1–8), na kojoj je prikazan Isusov razgovor s Petrom, na koji se obred izričito poziva u liturgiji Riječi i euhološkim tekstovima (od grčkog ευχολόγιον), što znači „molitvenik“, odnosno zbirka molitava). Riječ je o reprodukciji flamanske tapiserije izrađene za Sikstinsku kapelu, prema nacrtu Rafaela Sanzia, koja se danas čuva u Vatikanskim muzejima.
Uz oltar se nalazi i slika Gospe Dobroga Savjeta iz marijanskog svetišta u Genazzanu.
Uvodni obredi
Novi Rimski Prvosvećenik, zajedno s patrijarsima Istočnih Crkava, silazi do groba svetoga Petra i ondje se zadržava u molitvi. Zatim kadi Apostolski trofej (Trophæum Apostolicum). Apostolski trofej je liturgijski i povijesni naziv za grob svetog Petra apostola, koji se nalazi ispod glavnoga oltara Bazilike svetog Petra u Vatikanu. Riječ trofej u starokršćanskom kontekstu ne označava nagradu, već: Mjesto slavnog mučeništva i vidljivi spomenik pobjede vjere nad smrću.
U međuvremenu, dvojica đakona uzimaju pastirski palij, Ribarov prsten i Evanđelistar te ih u procesiji donose i polažu na oltar slavlja.
Početna procesija, nakon zaustavljanja kod Oltara Ispovijesti sv. Petra, kreće prema oltaru, dok se pjevaju Laudes Regiæ, uz zazive zagovora svetih papa, mučenika, svetaca i svetica Rimske Crkve. Slijedi obred blagoslova i škropljenja blagoslovljenom vodom (budući da je riječ o uskrsnoj nedjelji), pjevanje „Slava Bogu na visini“ i zborna molitva koja, prizivajući Očev naum da svoju Crkvu sagradi na Petru te se nadahnjujući na Lumen gentium, moli da Biskup, postavljen za nasljednika kneza apostola, kršćanskom narodu očituje Petra kao „vidljivo počelo i temelj jedinstva u vjeri i zajedništvu“ Crkve. U nasljeđu te službe, i Papa postaje njezin dionik (usp. LG 18, 23 i bilješka 30; Prvi vatikanski koncil, konst. Pastor Æternus, 1).
Služba riječi
U uskrsnom vremenu predlaže se ulomak iz Djela apostolskih (4, 8–12), u kojem Petar naviješta da je Krist „kamen koji su graditelji odbacili“. Okupljeni vjernici u pripjevnom psalmu (Ps 117 [118]) ponovno preuzimaju temu „kamena“, pjevajući: „Kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni.“
Petrovo poslanje kao temelja Crkve (usp. Mt 16, 18) utemeljeno je na stijeni koja je Gospodin (usp. Pnz 32, 4; Ps 117 [118], 22–23) te na kamenu izabranom, dragocjenom i čvrstom, a to je Krist (usp. Iz 28, 16; Rim 9, 33; 10, 11). On je „kamen koji su graditelji odbacili… kamen spoticanja i stijena sablazni“ (usp. 1 Pt 2, 6), a postao je kamen zaglavni (usp. Ef 2, 20).
Drugo čitanje (1 Pt 5, 1–5. 10–11) dodatno ističe povezanost između Petra, Rimske Crkve i službe njegova nasljednika. Za njega vrijede i poticaji koje apostol, kao „starješina“, upućuje drugim starješinama: da pasu stado koje im je Bog povjerio i da mu budu uzor. Podjednako je važan i temeljni poziv na jedinog i vrhovnog Pastira, koji će u dan svoga dolaska podijeliti nagradu.
Pjesma prije Evanđelja (Iv 21, 3. 6) uvodi u navještaj Iv 21, 15–19. Apostol ribar izlazi baciti mreže, a s njim je šest drugih apostola, ali te noći ne ulove ništa. Tek na Gospodinovu riječ mreža će se napuniti ribom.
Ivanovo Evanđelje (21, 15–19) jedno je od ključnih mjesta koje, zajedno s Mt 16, 13–19 i Lk 22, 31–34, čini temelj tradicionalnoga posebnog i osobnog poslanja povjerenog Petru unutar skupine Dvanaestorice. I on, kao i ostali apostoli, to poslanje prima od uskrsloga Krista. Trostruko Isusovo pitanje i trostruki Petrovi odgovori postupno se nadograđuju u poziv: „Pasi moje jaganjce… pasi ovce moje.“ Ta trostruka razmjena riječi ujedno odražava i liječi Petrovo trostruko zatajenje. Unatoč svojoj slabosti — štoviše, upravo polazeći od nje — Petar, „obrativši se“, može „učvršćivati svoju braću i sestre u vjeri“ (usp. Lk 22, 31–32).
Stavljanje palija i predaja Ribarova prstena
Nakon navještaja Evanđelja na latinskom i grčkom jeziku, trojica kardinala, predstavnici triju redova (đakona, prezbitera i biskupa) i različitih kontinenata, pristupaju Svetome Ocu kako bi mu uručili palij i predali Ribarov prsten.
Palij, drevni znak biskupske časti izrađen od janjeće vune, prema svjedočanstvima crkvenih otaca, simbol je Krista Dobrog Pastira i Jaganjca žrtvovanoga za spasenje čovječanstva. Šimun Solunski piše u djelu De sacris ordinationibus: „Palij označuje Spasitelja koji nas, susrećući nas poput izgubljenu ovcu, uzima na svoja ramena i, preuzevši našu ljudsku narav u utjelovljenju, učinio ju je božanskom. Smrću na križu predao nas je Ocu, a uskrsnućem nas je pridigao.“
Palij tako podsjeća na Dobrog Pastira (usp. Iv 10, 11), koji uzima izgubljenu ovcu na svoja ramena (usp. Lk 15, 4–7), i na trostruki Isusov poziv Petru da pase njegove janjce i ovce (usp. Iv 21, 15–17).
Današnji oblik palija je uska bijela vunena vrpca, koja se polaže na ramena preko misnice, s dva crna viseća kraja – sprijeda i straga – tvoreći oblik slova „Y“. Ukrašena je sa šest crnih svilenih križeva: po jedan na svakom od visećih dijelova i četiri na kružnom dijelu koji leži na ramenima. Sprijeda i straga pričvršćena je trima iglama (acicula), koje simboliziraju tri čavla Kristova križa.
Palij Rimskom Prvosvećeniku postavlja kardinal iz reda đakona, izgovarajući formulu u kojoj se poziva na Krista, „velikoga pastira ovaca“ (usp. Heb 13, 20), kojega je Bog uskrisio od mrtvih. Palij dolazi s Oltara Ispovijesti sv. Petra, kao znak povezanosti s Apostolom kojemu je sam Krist povjerio svoje stado. Novi papa nasljeđuje Petra u biskupstvu Rimske Crkve, koju su Petar i Pavao zajednički pokrenuli vjerom (usp. sv. Leon Veliki, Sermo 82, 3. 6). Nakon litanijskoga pjevanja Laudes Regiæ, to je prva izravna spomen Petrovog suapostola Pavla, koji se ovdje priziva kao suutemeljitelj Crkve u Rimu. Zaziva se također Duh Istine da podupre novog Petrova nasljednika u učvršćivanju braće u vjeri.
Nakon stavljanja palija, kardinal iz reda prezbitera izgovara posebnu molitvu zazivajući Božju prisutnost i pomoć nad izabranim Papom. On od Boga moli blagoslov – samoga Krista – i najveći dar: Duha Svetoga, da Papa svoju službu vrši u skladu s primljenim karizmom.
Slijedi predaja Ribarova prstena. Još od prvog tisućljeća prsten je bio znak biskupske službe. No prsten koji papa prima ima posebno značenje pečatnog prstena, koji potvrđuje vjeru – poslanje koje je Krist povjerio Petru: učvršćivati svoju braću i sestre (usp. Lk 22, 32). Zove se „Ribarov prsten“, jer je Petar apostol koji je, po vjeri u Isusovu riječ (usp. Lk 5, 5), iz lađe izvukao mreže pune ribe – čudesni ribolov (usp. Iv 21, 3–14).
Prsten predaje kardinal iz reda biskupa. On zaziva Krista, pastira i biskupa naših duša (usp. 1 Pt 2, 25), koji je sagradio Crkvu na stijeni Petra, a Petar ga je ispovjedio Sinom Boga živoga (usp. Mt 16, 16; Tomus Leonis, 3), da upravo on – Krist – dodijeli novome papi Ribarov prsten-pečat.
Tekst ističe nadu koja nije iznevjerila, a koju je Petar iskusio kad se odazvao pozivu da izveze na pučinu i baci mreže. Podsjeća i na to da je Krist Petru predao ključeve kraljevstva nebeskoga. Novi Papa, naslijedivši Petra u pastirskoj službi Crkve u Rimu, koja „predsjeda jedinstvu u ljubavi“, pozvan je živjeti ono na što podsjeća Pavlova riječ: da je ljubav punina Zakona (usp. Rim 13, 8–10). Izričito pozivanje na Poslanicu Rimljanima (5, 5) podsjeća na Pavlov nauk upućen Crkvi u Rimu. Također se spominje poznati naslov kojim se mučenik sv. Ignacije Antiohijski obratio Crkvi u Rimu (Ad Rom., Praef.; usp. LG 13).
Obred predaje prstena završava zazivom Duha Svetoga, da novoga papu obdari snagom i blagošću u čuvanju Kristovih učenika u jedinstvu zajedništva.
Nakon obreda stavljanja i predaje, Sveti Otac blagoslivlja okupljeni narod Evanđelistarom, dok se u grčkom kliče: „Na mnoga ljeta!“ (Εἰς πολλὰ ἔτη!).
Slijedi simbolični obred „poslušnosti“, u kojem dvanaest predstavnika svih „staleža“ Božjega naroda – iz različitih krajeva svijeta – iskazuju „poslušnost“ Papi. Nakon toga, slavlje se nastavlja homilijom Svetoga Oca i Vjerovanjem.
U sveopćoj molitvi vjernika Gospodinu se izriču prošnje: za Crkvu raširenu po cijelom svijetu, za Rimskog Prvosvećenika koji započinje svoju službu, za one koji imaju odgovornost upravljanja, za sve koji trpe i nalaze se u potrebi, kao i za samu okupljenu zajednicu.
Euharistijska liturgija
Darovna molitva upućuje prošnju da se, po misionarskom poslanju Crkve, plodovi otkupljenja prošire po cijelome svijetu.
Predslovlje preuzeto iz euhologije blagdana Katedre apostola Petra, oslanjajući se na novozavjetne tekstove, podsjeća na glavne crte i obilježja Petrova poslanja. Slijedi Rimski kanon, tj. Euharistijska molitva vlastita Rimskoj Crkvi.
U završnoj molitvi poslije pričesti, novi Prvosvećenik moli Boga da učvrsti Crkvu u jedinstvu i ljubavi, a za sebe moli spasenje i zaštitu, zajedno s povjerenim mu stadom.
Završni obredi
Blagoslov ponovno priziva biblijsku sliku trsa i vinograda, primijenjenu na Crkvu (usp. Lumen gentium, 6), moleći Gospodina da „pogleda“ i „zaštiti“ trs i vinograd koji je njegova ruka posadila (usp. Ps 79 [80], 15–16) te da „zasja“ svojim licem spasenja nad svima.
Izvor: IKA
