Sve češće svjedočimo istom obrascu: u novinama i časopisima sve što miriše na kršćansko – osobito ime Isus Krist – ili se gura na marginu, ili se obezvrjeđuje. Ako se i spomene, onda najčešće podrugljivo. Kao da je netko odlučio da vjera nema mjesta u javnosti, a ako i ima neka bude samo u ironiji.
Postavljam jednostavno pitanje: kome to smeta i tko to ne treba? Odgovor je jasan – meni baš to treba! A vjerujem i mnogima drugima koji u glazbi i kulturi ne traže samo provokaciju i igru s tamom, nego i nadu, svjetlo i Radosnu vijest.
Pismo koje nikada nije objavljeno
Još 2000. napisao sam pismo redakciji poznatog glazbenog časopisa Metal Hammer. Do danas ga nikada nisu objavili. A sadržaj tog pisma jednako snažno govori i danas:
„Više puta sam očekivao da barem napišete nekoliko redaka o Christian Rocku – White Metalu, ali uzalud. A onda, u prosinačkom izdanju čitam u rubrici »News«: »Poglavlje reuniona koje nikome ne treba: Stryper…« Oprostite, ali meni taj reunion treba! Rado slušam – i danas također – Stryper i sve kršćanske bendove, koji mi imaju mnogo više za reći od svih onih crno odjevenih i našminkanih faca, o kojima ste već napisali tisuće stranica. Dakle, oni su »in« i oni su »cool« jer pjevaju o đavlu i igraju se s vatrom – a Vi nemate pojma tko je zapravo đavao! A s druge strane, Stryper nam ne treba! – tako Vi mislite i tako pišete. Po mom mišljenju, u današnjoj svjetskoj situaciji hitno trebamo više bendova koji žele širiti pozitivnu energiju i naviještati Isusovu »Radosnu vijest«. Znam da je glazba izraz mentaliteta i stvarnosti u kojoj živimo. Ali molim Vas, ne želim cijeli život slušati samo o ratovima i nasilju. Barem u glazbi želio bih čuti nešto bolje, nešto radosnije. Zašto ne u heavy metalu, ako već postoje takvi bendovi?“
To je bila moja poruka tada. Ona vrijedi i danas. Jer i u rock-glazbi ima mjesta za svjetlo, ima mjesta za Krista.
Borba koja traje
Prošlo je od tada četvrt stoljeća, a problem je isti. Mediji se dive provokaciji, ali se boje ili ismijavaju ono što donosi poruku Evanđelja. A upravo ta poruka – danas više nego ikad – ljudima treba.
Zato ponovno ponavljam: kada netko pita „Kome to treba?“, moj odgovor je jasan – meni baš to treba! Nama to treba. Ovaj svijet to treba.
Vjera u svakodnevici
Ne radi se ovdje samo o glazbi. Radi se o svakodnevnom svjedočanstvu. Ponekad se osjećam kao da živim na kolodvoru gdje uvijek netko odlazi, a netko dolazi. Dinamično je, ali u tu dinamiku želim svojim životom i riječju unijeti više reda i mira.
Tako je i u redovničkoj i župnoj zajednici, u obitelji i školi – poslanje je isto: poticati ljude, a posebno mlade i djecu, na življenje kršćanskih vrijednosti. Današnji svijet naglašava individualizam, a žrtvu doživljava kao nešto nazadno. No bez žrtve i molitve nema opstanka.
Bez Isusa svijet je izgubljen
Zato, kada ovaj svijet pita: „Kome to treba?“, spremno odgovorimo: Meni baš to treba! Jer bez Isusa Krista, bez Onoga koji daje smisao i nadu, sve drugo ostaje samo igra tame i praznine. Bez Isusa svijet je izgubljen! Kršćanska poruka nije teret. Ona je svjetlo. I ona je danas potrebnija nego ikad.
