Nakon što sam objavio tekst Krunica na trgu, krunica u srcu – razapet između molitve i nerazumijevanja, javilo mi se više svećenika, pa i jedan moj subrat-dominikanac, s ozbiljnim i promišljenim pitanjima o ovoj temi. Nisu to bile rasprave radi rasprave, nego iskrena traženja istine – kako među onima koji javnu molitvu podržavaju, tako i među onima koji je gledaju s oprezom.
Ne osjećam potrebu braniti sebe, niti želim polemizirati. Moj je izbor, kao svećenika i Promicatelja krunice u našoj Hrvatskoj dominikanskoj provinciji, moliti, životom svjedočiti i stajati iza Gospine molitve. Zato sam na pristigla pitanja odgovorio s poštovanjem, pokušavajući sačuvati ono što smatram bitnim: istinu, jedinstvo i ljubav prema krunici.
Zašto moliti na trgu, a ne u crkvi ili ispred crkve?
Crkva je povlašteno mjesto molitve – ondje je euharistijska prisutnost, tišina i sabranost. Mnogi od nas mole krunicu upravo tamo, pred Presvetim ili u miru svoga doma, neki i u autu za vrijeme vožnje. Ali – krunica nije zatvorena unutar zidova. Ona je otvorena prema svijetu.
Trg ima svoj simbolički jezik. On je mjesto svakodnevice: trgovine, prosvjedi, koncerti, reklame… Ako sve te poruke imaju svoje mjesto u javnosti, zašto ga ne bi imala i molitva? Javna krunica nije protiv crkve, nego znak Crkve koja izlazi ususret čovjeku. Tiho, ponizno, bez agresije – samo kao podsjetnik da Bog nije prognan iz javnog prostora.
Isus je govorio na otvorenom: na gori, uz jezero, na putu. Nije bježao od javnosti, ali se u javnosti nikada nije pravio važan. Točno, jest upozorio farizeje, ali ih je upozorio ne na javnu molitvu, nego na molitvu s pogrješnim motivom. Farizejski duh može se pojaviti i u crkvi i na trgu. Bitno je kome se moli, a ne gdje.
A što s molitvenim skupovima drugih religija?
Pitanje je logično i pokazuje poštovanje prema pluralizmu. Odgovor je jednostavan: ako su mirni i nenasilni – imaju pravo postojati.
Kao kršćanin-katolik, ne bojim se ničijih molitava, jer vjerujem da je molitva po Isusu Kristu jedini puni odgovor na čovjekovu čežnju za Bogom. No to ne znači da drugima treba osporiti pravo na molitvu. Ako vidim muslimana ili pravoslavca kako moli u miru – neću se sablazniti. Možda me to potakne da se i ja prekrstim i sklopim ruke.
Javna molitva krunice nije prozelitizam, nego svjedočanstvo. Kao što su križevi na tornjevima ili krajputaši znak Božje prisutnosti, tako i krunica na trgu može biti tihi poziv na tišinu i unutarnji pogled.
Treba li se savjetovati s biskupom?
Ako je riječ o većim, organiziranim i redovitim molitvenim okupljanjima – da. To nije pitanje birokracije, nego evanđeoske poniznosti i crkvenog zajedništva.
Treba razlikovati:
· Spontano okupljanje nekolicine vjernika na molitvu – to je građansko pravo.
· Trajna i javno prepoznata inicijativa u ime Crkve – tu je dobro potražiti savjet mjesnog pastira, ne da „odobri krunicu“, nego da se izbjegnu nesporazumi i očuva jedinstvo.
Većina ovih molitvi laičke su inicijative – i to je njihova snaga. Krunica je molitva naroda, ne samo klera. Pastir s narodom je radost i snaga, ali i kada laici mole sami – nisu bez Duha i nisu izvan Crkve.
Što je u pozadini?
Ovo nije pitanje za ili protiv krunice. Ovo je pitanje načina. Postoji skrovita molitva (Mt 6,6) i javna molitva (procesije, hodočašća, križni put, litanije). Crkva poznaje obje. Jedna ne isključuje drugu.
Javna molitva krunice, ako je ponizna i nenametljiva, može biti klica vjere. Netko će zastati, netko prvi put čuti „Zdravo Marijo“, netko se možda i pridružiti. Plodove ne mjerimo odmah. Naše je: moliti, a ne glumiti; svjedočiti, a ne nametati.
Važno je dakle, da u Crkvi sačuvamo dva pola:
· Poštovanje autoriteta – jer Crkva nije anarhija.
· Poštovanje molitelja – jer Duh puše gdje hoće.
Ne molimo krunicu da bismo prkosili drugima, nego da bismo pripadali Njemu. A gdje se to događa u istini i poniznosti – ondje je Gospodin.
