Pojedini crkveni kroničari ostavili su zapise o izgledu Majke Božje i njenim karakternim osobinama. Uz njihovu pomoć, iz života Bogorodice možemo saznati kojim se načelima rukovodila Presveta Majka Božja, kako je izgledala i na koji način su joj tekli dani poslije Uzašašća Gospodnjeg, gdje je boravila i tko se o njoj brinuo.
Prema predaji zasnovanoj na riječima biskupa-mučenika Dionizija Areopagita i sv. Ignacija Antiohijskog, sv. Ambrozije Milanski u spisu „O djevicama“ piše o Majci Božjoj sljedeće:
„Nije ona bila samo tijelom Djeva, nego i duhom, ponizna srcem, obazriva u riječi, blagorazumna, šutljiva, bogomudra, ne brza na riječi, stalno je čitala Sveto Pismo, bila je neumorna u naporima, čista u razgovorima, govoreći s ljudima kao pred Bogom. Njeno pravilo je bilo: nikoga ne uvrijediti, željeti svima dobro, poštovati starije, ne zavidjeti drugima, izbjegavati hvalisanje, biti zdravomislen, voljeti vrline. U njenim očima nije bilo ničeg surovog, nesmotrenog u riječi, ničeg nepriličnog u djelima – skromni pokreti tijela, tih nastup, glas ujednačen, tjelesne oči bile su kod nje izraz duše, utjelovljenje čistoće. Sve dane svoje ona je posvetila postu. Snu se predavala samo koliko je nužno, ali i tada, kako je njeno tijelo bilo smireno, duh je bio bodar, ponavljajući u snu ono što je pročitano ili razmišljajući o provođenju u djelo postavljenih ciljeva ili, pak, planirajući nove. Iz kuće je izlazila samo u crkvu i to u prisutnosti srodnika. Uostalom, iako je i izlazila iz svoga doma u društvu drugih, najbolja straža za sebe bila je ona sama. Drugi su čuvali samo tijelo njeno, a o svom karakteru brinula je ona sama…“, piše sv. Ambrozije Milanski.
Na osnovu predaje, koju je zabilježio crkveni povjesničar Nicefor Kalist, Bogorodica je „bila srednjeg rasta ili, kako drugi smatraju, nešto viša od srednjeg. Boja njenog lica bila je kao boja pšeničnog zrna. Njena kosa je bila svjetlosmeđa i malo zlatasta, bistre oči boje zrele masline, obrve povijene i tamne, nos malo izdužen, usta boje lica i ispunjena slatkim riječima, lice nije okruglo niti oštro, nego nekako izduženo, šake i prsti dugački… U govoru s drugima čuvala je uravnoteženost, nije se smijala niti zbunjivala, a posebno se nikada nije gnjevila… Uvijek jednostavna, bez i najmanje prijetvornosti, bez mekuštva. Ona u isto vrijeme bijaše oličenje najuzvišenije poniznosti. Haljine njene bijahu jednostavne, bez ikakvih ukrasa, kao što to pokazuje njen sveti pokrov na glavi koji se do danas sačuvao. Ukratko rečeno, u svemu njenom bijaše prisutna ogromna blagodat[1]”, bilježio je povjesničar Nicefor Kalist.
Poslije Uzašašća Gospodnjeg, o Majci Božjoj se brinuo apostol i evanđelist Ivan, a u njegovoj odsutnosti Presveta je živjela u kući njegovih roditelja, u blizini Maslinske gore.
Za sve apostole i vjernike, ona je bila prva utjeha i pouka. Razgovarajući s njima, Majka Božja je govorila o čudesnim događajima Blagovijesti, djevičanskog začeća Krista Spasitelja i rođenja Kristovog, njegovog djetinjstva, mladosti i uopće zemaljskog života.
Kao i apostoli, ona je svojom prisutnošću, riječju i molitvama gradila i utvrđivala Kristovu Crkvu. Poslije silaska Duha Svetoga na dan Pedesetnice, sveti apostoli su nekih desetak godina boravili u Jeruzalemu, služeći spasenju Židova, sa željom da Presvetu Bogorodicu što češće viđaju i od nje čuju božanske riječi.
Mnogi novoprosvijetljeni vjerom kršćanskom dolazili su, čak u Jeruzalem, da bi čuli i vidjeli Presvetu Bogorodicu. Sačuvana je poslanica sv. Ignacija Antiohijskog upućena apostolu Ivanu, koja glasi:
„Mnoge žene kod nas žele posjetiti Presvetu Bogorodicu i dodirnuti prsa koja su hranila Gospodina Isusa, kao i od nje čuti mnoge tajne. Kod nas se pronijela njena slava o Djevi i Majci Božjoj, ispunjenoj blagodaću i svim vrlinama. Kaže se da je ona tijekom progona i nedaća uvijek radosna, da u nevolji i bijedi ne podliježe ogorčenju, ne gnjevi se na neprijatelje, nego im čini dobro, u blagostanju je krotka, prema siromašnima milostiva i uvijek spremna da im pomogne koliko god može, snažna je u vjeri… Neiscrpno je njeno trpljenje kada joj se podsmijevaju učitelji židovski i farizeji. O njoj su nam kazivali ljudi, dostojni svakog povjerenja, da se na osnovu njene svetosti vidi sjedinjenost anđeoske i ljudske prirode. Sve ovo pobudilo je kod nas neizmjernu želju da vidimo to nebesko čudo i tako prekrasnu svjetlost.”
U drugoj poslanici, sv. Ignacije Antiohijski piše apostolu Ivanu:
„Ako samo budem bio u mogućnosti, doći ću k tebi da se vidim sa svima svetim vjernicima koji su sabrani oko tebe, a iznad svega želio bih vidjeti Majku Isusovu, o kojoj govore da kod svih izaziva divljenje, ljubav i poštovanje i svi bi je htjeli vidjeti. Kako i ne bih želio vidjeti Presvetu Bogorodicu, da s njom razgovaram, s onom koja je rodila istinitoga Boga!”
Za vrijeme progona koje je podigao Herod protiv mlade Crkve Kristove (Dj 12, 1-3), Presveta Djeva Marija se, zajedno s apostolom Ivanom, sklonila na 43 godine u Efez, gdje je ovom apostolu bilo određeno propovijedati Evanđelje.
Presveta Bogorodica je posjećivala kršćane i u drugim gradovima. Ona je bila u Antiohiji kod sv. Ignacija Antiohijskog, kome je pisala: „Doći ću s Ivanom i tebe ću s tvojima vidjeti.”
Presveta Bogorodica je, također, bila i na Cipru kod sv. Lazara Četverodnevnog[2], koji je bio tamošnji biskup, zatim na Svetoj Gori Athosu, o kojoj je, kako svjedoči sv. Stefan Svetogorac, Majka Božja rekla: „Ovo mjesto će meni biti dodijeljeno, dano mi od Sina i Boga moga. Bit ću pred Bogom zagovornica ovoga mjesta.”
izvor: hronograf.net
[1] Riječ „blagodat“ se u hrvatskom obično prevodi kao milost, no u pravoslavnoj tradiciji milost i blagodat se razlikuju. Blagodat je haris, karizma, nestvorena energija Božja, koja preobražava i obožuje čovjeka.
[2] Onaj kojeg je Krist uskrisio od mrtvih nakon tri dana; odatle nadimak „Četverodnevni“.
Izvor: Upoznaj pravoslavlje
