Nekoliko dana unazad, u medijima, a posebno na nekim portalima, mogli smo pročitati članke pod nazivom: “Svećenik Dubrovčanki nije dao da je otac dovede do oltara: ‘Nećeš kršiti Bibliju!”
Takvi su se članci brzo proširili i bilo je tu mnoštvo komentara, osuda, ismijavanja Crkve i pljuvanja. Pritom je zanimljivo kako neki od tih portala, koji svakodnevno ismijavaju vjeru, svećenike i kršćanske vrijednosti (možemo vidjeti kako naziva molitelje na trgu, naziva ih klečavcima, jedan od primjera), odjednom postaju branitelj vjere i tradicije. Ali upravo tu leži problem.
Kada se brane takvi “vjerski običaji”, tu se čovjek mora zapitati: koji je njihov stvarni cilj? To je pitanje koje moramo postaviti. Brane li oni vjeru ili opet koriste neki slučaj ili problem da se Crkvu prikaže kao neosjetljivu, podijeljenu i smiješnu?
U središtu članaka je mladenka kojoj svećenik nije dopustio da je otac doprati do oltara. Na prvu sve to zvuči lijepo, dirljivo, filmski. Ali u posljednje vrijeme se sve više od vjenčanja želi napraviti da to ona sliče na filmski spektakl, a najmanje da se dadne glavnoj biti vjenčanja, da dvoje mladih ulazi u sveti brak i da postaju nova obitelj.
Običaj da otac uvede kćer u crkvu i da je dovede do oltara, ne potječe od Biblije, nego je to poganskih i društvenih tradicija u kojima se žena smatrala “vlasništvom” obitelji. Ovaj običaj je iz starijih civilizacijskih običaja, u kojima je otac doslovno “predavao” svoju kćer mužu. Taj čin je imao značenje predaje vlasništva – djevojka je prelazila iz očeve kuće u muževu. E sad je tu pitanje koliko je tu ljubavi bilo.
Ovakav mentalitet je bio prisutan i na Istoku, gdje je se žena smatrala obiteljskim posjedom, kao što posjedujemo kuću, polja, životinje itd. Poslije su ove geste ušle i u zapadnoeuropske brakove, gdje je otac dovodio kćer do oltara kao znak da je predaje mužu, pogotovo ako je taj muž bio bogat ili iz plemićke obitelji. Čista trgovina, ne ljubav. Ovdje zanimljivo, kako to na spomenutim portalima nije prepoznato, a vidimo kako se oni redovito bore za neka prava žena.
Drugim riječima: korijen tog običaja nije kršćanski. On je samo kulturalni i u svojoj prvotnoj formi nije izražavao jednakost i slobodu, nego samo podređenost i prijenos vlasti.
U Rimskom obredniku, u ” Redu Ženidbe” piše: “Zaručnike mogu do oltara pratiti roditelji i svjedoci, prema mjesnom običaju.”
Znači, Crkva ne zabranjuje da roditelji prate svoje dijete, ali ni ne propisuje da otac mora dovesti kćer. Obrednik vjenčanja ostavlja prostor za ono što je dostojanstveno i simbolički ispravno.
Ovdje je isto tako zanimljivo da mladenke traže samo oca da ih doprati, dok se majka izostavlja. Tu se odmah vidi da taj običaj nema veze sa katoličkom tradicijom i da smo to preuzeli od pogana. Zašto ne bi i majka bila ta koja će svoju kćer dopratiti do oltara? Znamo koliku je i majka podnijela žrtvu da je podigne i odgoji.
Po mojem mišljenju, najispravnije da oba roditelja, i od mladenke i od mladoženje, svoju djecu dovedu do oltara i predaju ih Bogu koji će u svetom sakramentu blagosloviti da postanu muž i žena (ovdje se može izostaviti ako je jedan od roditelja umro).
Ali mi ljudi, kad na nešto navalimo, mi ne ćemo pustiti. Ili će biti po našemu, ili neće biti nikako. Nećemo sagledati zašto neke stvari nisu dobre. I onda se, krećemo preko portala obračunavati, posebno onih portala koji nemaju poštovanja, ni prema vjernicima, ni prema Crkvi.
Zato tu Crkva vidi dvije najispravnije mogućnosti: da mladenci sami uđu zajedno u crkvu, jer time oni pokazuju kako zajedno stupaju pred Boga i da zajedno započinju novi život i novu obitelj. I ova prva mogućnost je, po meni, najbolja i najljepša. Ili da oba roditelja prate i sina i kćer i zajedno ih dovedu do oltara, kao čin blagoslova, tako roditelji svoju djecu predaju Bogu.
Ovaj svećenik iz Dubrovnika možda jest bio strog u izričaju, ali pitanje koje je otvorio ima itekako smisla. Jer Crkva ne živi od “filmskih scena”, nego od znaka vjere. Ako je se nešto uvuklo iz poganskih običaja u sveti sakrament, svećenička je dužnost da to objasni, pročisti i usmjeri.
Zato ovaj slučaj ne treba gledati kao “zabranu”, nego kao poziv na razumijevanje smisla liturgije. U obredu nije poanta u gesti, nego u onome što gesta znači.
I zato mislim da ove stvari ne treba rješavati preko portala koji nemaju poštovanja prema vjernicima i Crkvi. Možemo reći da je i ova mladenka dozvolila da se ovo objavi, jer i ona dobro zna tko će uvijek pisati protiv Crkve. Pa je mislila time riješiti svoj problem. Ali problemi se ne rješavaju tako. Tu je potrebno razumijevanje i mladenaca i svećenika.
