Postoje dani kada čovjek zastane i osjeti kako je vrijeme prošlo brže nego što je očekivao. Osvrne se iza sebe i vidi godine, ljude, mjesta i događaje koji su ostali negdje daleko, a opet kao da su se zbili jučer. Mnogo toga život odnese. Neka se lica polako izgube u sjećanju, neki razgovori izblijede, a mnoge putove kojima smo prolazili više ne bismo znali ni ponoviti. Ipak, postoje susreti i ljudi koji ostanu živjeti u čovjekovu srcu, ne zato što su bili glasni ili veliki u očima svijeta, nego zato što su bili dobri.
Ovih dana, uz rođendan i imendan, primio sam mnogo lijepih čestitki. Telefonski pozivi, poruke i dobre želje uvijek ugriju čovjekovo srce, jer osjeti da nije zaboravljen i da ga se netko sjetio. Među njima stigla je i jedna poruka iz Hamburga. Pročitao sam je nekoliko puta i odložio telefon na stol.
Pomislio sam kako je neobično da jedna obična rođendanska čestitka može čovjeka vratiti toliko godina unatrag. Nije me podsjetila na moj rođendan. Nije me podsjetila ni na moj imendan. Podsjetila me na jednu dobru dušu i na jedan događaj koji nosim u srcu već godinama.
Ne želim ovdje isticati njezino ime, premda ga nosim u svojim molitvama. Dovoljno je reći da je to jedna od onih žena koje život nije štedio, ali im nije uspio oduzeti dobrotu. Radila je sa starima, nemoćnima i umirućima. Nakon napornoga radnog dana vraćala se kući gdje su je čekale nove brige i novi križevi. S ljubavlju se brinula za svoje najbliže, za bolesnoga supruga i za starije članove obitelji, a uza sve to nalazila je vremena za svetu misu, za pjesmu, za molitvu i za dobro djelo.
Što sam stariji, sve više vjerujem da među nama ima mnogo takvih dobrih i tihih ljudi koje gotovo i ne primjećujemo. Nemaju mikrofon. Nisu grlati. Ne udaraju se u prsa. Ne traže da ih se vidi niti očekuju priznanja. Jednostavno žive svoj život u Božjoj jednostavnosti.
A mi, svećenici i redovnici, ako smo iskreni, od takvih ljudi imamo što učiti. Oni nas ne poučavaju velikim riječima ni učenim raspravama. Oni nam svojim životom pokazuju kako izgleda Evanđelje kada siđe s propovjedaonice i uđe u svakodnevicu. Upravo me jedna takva dobra duša ovih dana vratila u jedno božićno vrijeme u Hamburgu koje nikada nisam zaboravio.
Svećenici dobro znaju kako izgledaju dani blagoslova obitelji. Od jutra do večeri – nekad čak i do kasno u noć, obilaze se kuće i stanovi, susreću se ljudi, sluša njihove životne priče, moli se i blagoslivlja njihove domove. Svaka obitelj nosi svoju radost i svoj križ, a na kraju dana čovjek osjeti i umor i zahvalnost.
Toga sam se dana vratio kući samo nakratko. Htio sam malo odmoriti noge, izuti cipele, umiti se i nastaviti dalje. Uzeo sam telefon da se dogovorim s nekoliko obitelji oko blagoslova. Nazvao sam jednu, ali nitko se nije javio. Pokušao sam s drugom, pa s trećom i četvrtom, ali kao da je s druge strane zavladala neka neobična tišina. U prvi mah nisam tome pridavao osobitu pozornost, premda mi je bilo pomalo čudno što se baš nitko ne odaziva.
A onda je zazvonio moj telefon. S druge strane čuo sam glas te dobre žene. „Pater Anto“, rekla mi je, „jedna gospođa umire. Naš svećenik ne može doći. Ako možete, dođite.“
Nisam mnogo razmišljao. Odgovorio sam jednostavno: „Samo da obujem cipele i dolazim.“ Ni slutio nisam da će mi upravo te riječi ostati u srcu za cijeli život.
Kad sam stigao u dom, dočekao me prizor koji se ne zaboravlja. Starica je bila na samrti. Bolest ju je teško pritiskala i bilo je očito da se njezin zemaljski put bliži kraju. Iz njezina su se grla otimali teški uzdasi, a kod nas u mom brajkovskom kraju za takvu muku ljudi jednostavno kažu da čovjek ječi od bolova. Tko je to jednom čuo, zna da se takav glas dugo nosi u sebi.
Uz njezin krevet nije bilo djece. Nije bilo rodbine. Nije bilo nikoga od obitelji. Stajala je samo jedna dobra žena koja nije mogla dopustiti da jedan ljudski život završi bez blizine drugoga čovjeka i bez Božje utjehe. Podijelio sam sakramente umirućih. Molili smo zajedno. Te je noći ta gospođa preminula.
Mnogo je godina prošlo od toga događaja. U međuvremenu sam blagoslovio nebrojene domove, pokucao na mnoga vrata i susreo tisuće ljudi. Kad bih danas pokušao dozvati u sjećanje taj božićni raspored, teško bih uspio. Ne pamtim gotovo nijednu kuću koju sam toga dana planirao pohoditi. Ne sjećam se ni mnogih razgovora koje sam vodio.
Ali ovoga se događaja sjećam do najsitnijih pojedinosti. Sjećam se svojih umornih nogu. Sjećam se da sam izuo cipele misleći kako ću malo predahnuti. Sjećam se četiriju telefonskih poziva na koje se nitko nije javio. Sjećam se zvuka telefona. Sjećam se glasa one dobre žene. I sjećam se svojih riječi: „Samo da obujem cipele i dolazim.“
Što više godine prolaze, sve sam sigurniji da mi je Gospodin toga dana želio nešto pokazati. Ja sam imao svoj raspored. Svoje planove. Svoje obveze. Htio sam nastaviti blagoslov obitelji i obići kuće koje su bile na redu. A Gospodin je, čini se, imao drukčiji plan. Nitko se nije javljao na moje pozive. A onda je zazvonio telefon.
Dugo sam razmišljao o tome i danas mi se čini kao da je Netko u dubini srca tiho rekao: „Anto, danas nećeš ići tamo kamo si naumio. Danas te trebam za jednu moju kćer. Pođi i učini što treba.“
Ne znam kako će to netko protumačiti. Možda će reći da je to bila obična slučajnost. Neću proturječiti. Ali znam da se Božja providnost ne nameće uvijek velikim čudima. Ona često dolazi tiho, kroz ljudsku potrebu, kroz nečiju suzu, kroz bolesnički krevet ili kroz jedan telefonski poziv koji promijeni cijeli dan i ostane u čovjekovu srcu za cijeli život.
Kad danas razmišljam o toj dobroj ženi iz Hamburga, ne vraća mi se u pamćenje samo njezin telefonski poziv. Mislim na njezin život, na godine provedene uz stare, nemoćne i umiruće, na križeve koje je nosila i na ljubav koja se nije umarala služiti drugima. I sve češće pomislim kako među nama ima mnogo takvih ljudi koji ne traže priznanja i ne očekuju zahvalu.
Možda upravo oni drže ovaj svijet na nogama. Možda će tek jednoga dana, kad stanemo pred Gospodina, biti jasno koliko su veliki bili oni za koje je svijet mislio da su obični.
Rođendanska čestitka koju sam ovih dana primio vratila mi je jednu umiruću gospođu, jednu dobru ženu, jedan telefonski poziv i moje stare cipele koje sam ponovno obuo da odem tamo gdje me netko trebao. Ali vratila mi je i jednu jednostavnu istinu koju sve više nosim u srcu. Čovjek pravi svoje planove, a Bog katkad promijeni njihov redoslijed.
I najveće milosti često ne dolaze uz veliku buku i velika čuda. Dolaze tiho, u liku dobrih ljudi koje nam Bog pošalje na životni put. Zato danas, dok zahvaljujem za jednu rođendansku čestitku iz Hamburga, u srcu nosim i jednu molitvu.
Gospodine, hvala Ti za dobre ljude koje susrećemo na svojim putovima. Hvala Ti za one koji služe u tišini. Hvala Ti za one koji ne traže priznanja. Hvala Ti za one koji ostaju uz bolesne, nemoćne i umiruće. Hvala Ti za sve one koji nemaju mikrofon, nisu grlati i ne udaraju se u prsa, nego svoju vjeru žive u Tvojoj jednostavnosti. Daj nam oči da ih prepoznamo. Daj nam poniznost da od njih učimo. I daj nam srce koje će se, kad jednom i nama zazvoni neki neočekivani telefon i kad nas Ti pozoveš da učinimo nešto dobro za drugoga čovjeka, odazvati bez mnogo pitanja i bez traženja izgovora. Onako kako sam se odazvao onoga božićnog dana – Gospodine, samo da obujem cipele i dolazim.
