U ovome članku ćemo pokušati obraditi jedno pitanje koje smo već dotaknuli u nekim našim tekstovima, a tiče se euharistijskih Darova, odnosno kruha i vina za koje Pravoslavna Crkva ispovijeda da tijekom sv. Liturgije postaju Tijelo i Krv Kristova, odnosno, da je sam Krist prisutan u njima. Kako dakle, izgledaju ti Darovi u pravoslavnome bogoslužju, i kakav je odnos prema njima? Postoje li u pravoslavlju Tijelovo i euharistijsko klanjanje?
Prvo što moramo napomenuti, jest to, da pravoslavlje ne koristi beskvasni kruh u Euharistiji, poput rimokatolika, već kvasni, dakle onakav kakvog svakodnevno upotrebljavamo za jelo. On je obavezno pšenični, dok je vino crveno (za razliku od rimokatolika koji upotrebljavaju bijelo – crveno bi ostavljalo tragove na bijelim ubrusima za brisanje). Za svaku Liturgiju (=misa) je stoga potrebno pripremiti okruglu pogaču takvog kruha, i to dvostruku, od dva okrugla komada tijesta postavljenih jedan preko drugog i slijepljenih, što simbolizira dvije Kristove naravi, ljudsku i božansku). Na pogači se prije pečenja utiskuje drvenim pečatnjakom poseban pečat, tzv. Agnec (Jaganjac, aluzija na Krista kao žrtvovanog Jaganjca Božjega). Pečat je kvadratičnog oblika, presječen križem na četiri kvadrata, u kojima su upisana grčka slova IC, XC, NI, KA. Ovako „opečaćena“ pogača se naziva prosfora. Drveni pečatnjak, prosfornik, čest je dio inventara kućnih oltarića pravoslavnih domova, a utiskuje se često i u tzv. „slavski kolač“ prilikom krsne slave – proslave obiteljskog sveca-zaštitnika. Time obiteljska molitva dobiva poveznicu s Euharistijom Crkve. Ponegdje je običaj da se za Euharistiju koristi pet ovakvih prosfora, što podsjeća na Isusovo čudo umnoženja pet kruhova, čudo kojim je Krist najavio Euharistiju.
Proskomidija
Na početku svake Liturgije vrši se naročit obred, tzv. proskomidija. Ovaj obred odgovara rimskome prikazanju darova nakon službe riječi u misi, s time da se proskomidija obavlja prije „službenog“ početka Liturgije, bez naroda, na pokrajnjem stoliću ili niši u zidu koja simbolizira betlehemsku spilju, lijevo od oltara gledano prema njemu (proskomidikon ili prothesis). Nakon što je izmolio pripravne molitve, obukao liturgijsko ruho i oprao ruke, svećenik prilazi spomenutom mjestu, uzima prosforu i liturgijski nož zvani sv. koplje (po koplju kojim je Krist proboden na križu), te uz molitve i biblijske citate izrezuje agnec, dakle dio s pečatom iz prosfore, i polaže ga na diskos, tj. pliticu. Agnec se zareže u obliku križa, te probode na desnoj strani, pri čemu se odmah ulije u putir (=kalež) vino i malo vode (ovo je također podsjećanje na probadanje Krista na križu, kada su potekle iz Njega krv i voda). Zatim se iz ostatka prosfore izreže jedna veća čestica i stavlja lijevo od agneca na čast Bogorodice, zatim se izvadi još devet čestica i rasporedi tri puta po tri desno, spominjući pritom redove svetih, zatim svećenik uzima diptih, odnosno papire s imenima živih i mrtvih koji su mu predati da ih spomene u Liturgiji, te za svako ime vadi posebnu česticu, i spominjući ga, polaže ispod Agneca, u poseban red za žive, a poseban za mrtve. Nema u pravoslavlju „narudžbe“ misa na pojedinačne ili skupne nakane, već se spominje ljude ovako. Na taj način se čuva univerzalni karakter same Euharistije, koja nikada ne može postati privatni obred služen na pojedinačnu nakanu. Svaka Euharistija se služi sa sav svemir, a mi možemo u njoj samo na poseban način spomenuti one koje imamo na srcu.
Na ovako pripravljeni diskos polaže se najprije zvjezdica, liturgijski predmet načinjen od dva metalna polukruga spojena ukriž, na kojemu često visi simbol betlehemske zvijezde, zatim se diskos i putir pokriju svaki sa svojim pokrovcem, i najzad sve skupa s velikim pokrovom, tzv. vozduhom (uzduhom). Tako su darovi spremni za Liturgiju.
Liturgija
Na samoj Liturgiji se darovi prenose na oltar u svečanoj procesiji, tzv. Velikom ulasku (crkvenoslavenski: vhod). Svećenik predvođen svijećama i kadionicom, uzima darove, nosi ih kroz prednji dio hrama, te kroz središnja vrata ikonostasa (oltarna pregrada) unosi i polaže na oltar. Kod toga prijenosa u jednom trenutku zastane u sredini hrama, spominjući episkopa (biskupa), kler i vjerni narod, kojega blagoslivlja darovima. Darovi se do kraja pričesti drže na oltaru, nad njima za vrijeme Vjerovanja svećenik lagano maše spomenutim pokrovom-vozduhom, a prije pričesti se u Krv ulijeva i malo tople vode (tzv. toplota). Prije same pričesti Agnec se lomi na četiri dijela, koji se postavljaju po diskosu u obliku križa. Jednim dijelom se pričešćuje svećenik, drugoga se spusti u putir/kalež s Krvlju (slično rimokatoličkom stavljanju komadića hostije u kalež), dok se dva preostala koriste za pričest naroda. Pričest se vrši tako se ti komadi izlome na sitne čestice, koje se stave u Krv, te se tako natopljene Krvlju uzdižu s dugačkom i uskom liturgijskom žličicom uz riječi: „Presvetim i prečistim Tijelom i Krvlju Gospoda i Spasa našega Isusa Krista pričešćuje se sluga Božji (ime), na otpuštenje grijeha i život vječni. Amen.“ Zatim se natopljena čestica stavi u usta pričesniku, dok poslužitelj ispod pridržava veliki crveni ubrus, kojim se pričesnik najzad obriše. Ovdje treba napomenuti kako se u pravoslavlju samo središnji kruh, agnec, pretvara u Tijelo Kristovo, i samo se on upotrebljava za pričest, a ne i čestice koje simboliziraju Bogorodicu, svete i nakane. One se nakon pričesti stave u ostatak Krvi i Tijela, čime se simbolički prožimaju Kristom oni koje predstavljaju. Sve se to zatim prenosi natrag kraćim putem na proskomidikon i konzumira od strane svećenika, i purificira. Dakle, svi se, i svećenik i vjernici, na svakoj Liturgiji pričešćuju Darovima posvećenima na toj Liturgiji, i oni se redovno svi potroše na kraju te Liturgije. Nema dakle, „skladištenja“ pričesti u svetohraništu, ni stvaranja „zaliha pričesti“ za veći broj misa. Svi jedu od jednoga kruha, i piju iz iste čaše, reći će sv. Pavao.
Nafora (antidor)
Što se događa s ostatkom prosfore, koji nije na proskomidiji upotrijebljen za Darove? Njega se izreže na manje komade, koji se dijele na samome kraju Liturgije vjernicima, kao blagoslovljeni kruh, nafora, te ga vjernici konzumiraju odmah u hramu, ili nose kući onima koji nisu mogli prisustvovati Liturgiji. Hvalevrijedan je to ostatak ranokršćanskih gozbi ljubavi odnosno agapa, koje su slijedile nakon Euharistije od darova donesenih na nju, kao i ostatak ranokršćanskog običaja nošenja pričesti kući.
Svetohranište
Ako se pričest ne pohranjuje za vrijeme Liturgije, zar onda u pravoslavnim crkvama nema svetohraništa (tabernakula)? Ima ga, međutim, pravoslavno svetohranište (artofor) se održava na jedan, za rimokatoličke čitatelje, naviknute na skrupulozno držanje prema posvećenim hostijama, pomalo neobičan način. Ono se nalazi iza ikonostasa, izrađeno u obliku malog hrama ili groba, ili posude, ili pak srebrne golubice (simbol Duha Svetoga) koja visi na lancu. Pričest za pohranjivanje u njega se spravlja jednom godišnje – na Veliki četvrtak, i stoji u njemu sve do sljedećeg Velikog četvrtka. Ova pričest, koja tako cijele godine stoji, upotrebljava se samo kao pričest za bolesne, nemoćne i izvanredne situacije. Spravlja se ovako:
„Na Veliki četvrtak sprema svećenik sv. pričest-čestice-za bolesne. Pri proskomidiji vadi drugi Agnec kao što čini u nedjelje sv. Velikog posta za pretposvećenu Liturgiju. Za vrijeme pričesne pjesme napuni sv. Agnec životvornom Krvlju nad sv. Čašom žličicom, pazeći dobro, da ga previše ne nakvasi, i stavlja ga u kivot (=svetohranište). Sušiti valja napojeni Agnec na sv. trpezi (oltar) ovako: razvij najprije antimins (platno na kojemu se služi Liturgija, s ušivenim relikvijama svetaca) izvadi iz kivota Agnec i položi ga na diskos i okadi ukriž. Pokloni se i pobožno isjeci cijeli Agnec sv. kopljem na male čestice. Kad si tako isjekao, uzmi crijep i metni ga na kraj antiminsa desno od tebe, a na crijep stavi čistu posudu sa žeravicom, pokloni se, uzmi sv. diskos s isječenim česticama pažljivo, i nadnesi nad posudu u kojoj je žeravica, i pazi dobro, da se čestice polako suše, prevrćući iste sv. kopljem, da ne bi zagorjele. Kad se sv. diskos dobro zagrije, skini ga i stavi na antimins ili pokrovac, da ne bi, kada bi se jako ugrijao, pregorio svete čestice. Kad se malo ohladi, opet ga stavi na vatru, i tako često skidaj, i često meći, dok se čestice ne osuše.“ (Veliki tipik, 188.-189.)
Ovako spremljena pričest se nosi bolesnima tijekom godine, a kod pričešćivanja se rastopi vinom, da je bolesnik može progutati bez poteškoća. Tako praktički u pravoslavlju nema slučaja da bi se netko pričestio samo jednom prilikom (Tijelom), što je redovna praksa u rimokatolicizmu.
Euharistijsko klanjanje?
Utvrdili smo kako se u pravoslavlju vjeruje u stvarnu Kristovu prisutnost u Darovima, vidjeli smo sada da postoje i svetohraništa, i kako funkcioniraju, no, postoji li u pravoslavlju i štovanje tih Darova izvan Liturgije? Postoji li pobožnost euharistijskog klanjanja kao kod rimokatolika? Da pojasnimo, za pravoslavne čitatelje, koji možda nisu upoznati s time: obred euharistijskog klanjanja u rimokatolicizmu se sastoji u tome, da svećenik uzme posvećenu hostiju – Tijelo Kristovo – postavi ga u specijalni liturgijski stalak, tzv. pokaznicu ili monstrancu, i postavi na oltar, da hostija bude vidljiva svima, i tada se vjernici pred njom mole, bilo zajednički, bilo u tišini, a na kraju svećenik pokaznicom blagoslovi narod u obliku križa. Klanjanje Euharistiji van mise je veoma rašireno u rimokatoličanstvu: svetohraništa su (barem do 2. vatikanskog koncila) na centralnom mjestu, postoji poseban blagdan zvani Tijelovo, na koji se proslavlja vjerska istina Kristove prisutnosti u Darovima, te se vrše posebne euharistijske procesije, odnosno litije u kojima se pronosi posvećena hostija kroz naselje.
Ovaj običaj prihvatili su i grkokatolici (unijati). Pošto su poprimili u potpunosti rimokatoličku sakramentologiju i duhovnost, i kod njih ćemo u kalendaru naći blagdan Tijelova, a u bogoslužju i obred klanjanja (vidi npr. Časoslov sestara bazilijanki iz Križevaca). U nekim kapelama čak imaju posve rimokatolička svetohraništa, s beskvasnim hostijama za klanjanje.
U pravoslavlju međutim, ovoga nema. Pričest u svetohraništu služi samo svojoj izvornoj svrsi-pričešćivanju. Ovo dobro objašnjava jedan od najvećih pravoslavnih teologa 20.st., o. Aleksandar Šmeman, u knjizi „Veliki post“:
„Valja napomenuti da se u ovome pravoslavna tradicija razlikuje od latinske prakse. Ona ne poznaje klanjanje (adoratio) euharistijskih darova mimo i van pričesti. Čuvanje Darova, koji se upotrebljavaju za pričešćivanje bolesnih ili za neke druge vanredne situacije je tradicija koja nikad nije bila osporavana u Pravoslavnoj Crkvi. Napomenuli smo da je u ranoj Crkvi čak postojala praksa privatnog „samopričešćivanja“ kod kuće. Tako imamo u pravoslavlju permanentnu prisutnost Darova i odsutnost njihovog obožavanja. Održavajući ova dva principa, Pravoslavna Crkva je izbjegla opasni sakramentalni racionalizam Zapada. Latini, potaknuti željom da nasuprot protestantima utvrde objektivnost „Kristove realne prisutnosti“ u euharistijskim Darovima, odvojili su njihovo štovanje od pričesti. Tako su širom otvorili vrata opasnom duhovnom zastranjenju od pravoga cilja Euharistije i same Crkve. Cilj Crkve i sv. Tajni (sakramenata) nije da „sakralizira“ dijelove i elemente materije. Da ih čini svetim i posvećenim, i kao takve ih suprotstavlja običnoj profanoj materiji. Umjesto toga ona ima za cilj učiniti da čovjekov život postane zajedništvo s Bogom, bogospoznaja i uznošenje za Carstvo Božje. Euharistijski Darovi su put i način toga zajedništva, hrana novoga života, no oni nisu sami sebi cilj. Jer „Carstvo Božje“ nije jelo ni piće, nego radost i mir u Duhu Svetome. Kao što u ovome životu hrana ispunjava svoju funkciju samo ako je upotrijebljena i pretvorena u život, tako nam je i novi život svijeta koji dolazi, dan preko sudjelovanja u „hrani besmrtnosti“. Pravoslavna Crkva dosljedno izbjegava svako klanjanje sv. Tajni (Sakramentu) van pričesti, zato što je jedino pravo klanjanje u tome, ako po prijemu Tijela i Krvi Kristove „djelujemo u ovome svijetu onako kako je Krist djelovao“. Što se tiče protestanata, oni u strahu od „magičnih“ primjesa teže „spiritualiziranju“ sv. Tajne do tih razmjera da negiraju danas prisutnost Tijela i Krvi Kristove u sv. pričesti. Pravoslavna Crkva svojom praksom čuvanja svetih Darova drži pravu ravnotežu. Darovi su za pričešćivanje, ali realnost pričesti zavisi od realnosti Darova. Crkva ne istražuje na koji je način Krist prisutan u sv. Darovima. Ona zabranjuje da oni budu upotrijebljeni za bilo što drugo osim za pričest. Crkva, tako reći, i ne ispituje njihovo postojanje van pričesti, ali čvrsto vjeruje-isto kao što je Carstvo nebesko koje treba doći „već u nama“, kao što se Krist uznio na nebo i sjedi s desne strane Oca, a ipak je s nama do kraja svijeta, da je i pričest s Kristom i Njegovim Carstvom, hrana besmrtnosti, već prisutna u Crkvi.“
Dakle, u pravoslavlju nema štovanja Tijela Kristova van euharistijske službe i pričesti, te tako nema ni klanjanja, ni euharistijskih procesija, ni blagdana Tijelova.
Izvor: Pravoslavlje Hrvatska
