Kako sam mogao znati da će me toliko pogoditi rastanak s osobom koju nikada nisam upoznao?
Kad je sve počelo? Možda onog dana uoči Velikog rata kad je Maria Lorenzetto, odnedavno sretno udana za Domenica Santina, nestrpljivo dočekala pošiljku namještaja iz Trsta pa ga dala unijeti strmim stubama na drugi kat stančića s pogledom na rovinjski gradski sat?
Ili je početak onog dana nakon još većeg rata i oko dvije godine prije mog rođenja, kad je prežaljena ali nezaboravljena Maria ostala u sjećanju tek kao prva supruga trećeg muža moje bake? Bio je to dogovoreni brak. Moja baka Ana, tada krepka pedesetdvogodišnjakinja, udala se za trideset godina starijeg Domenica. Umro je ni godinu dana kasnije. Ostavio joj je prezime, stan i namještaj, zapravo spavaću sobu s krevetom, komodom, ormarom te dva noćna ormarića pokrivenima mramorom. U toj se zbirci isticala komodica za umivanje prekrivena mramornom pločom, a na njoj se raširio porculanski lavor u pratnji dva velika vrča što su se tašto ogledavali u fasetiranom zrcalu rezbarenog drvenog okvira. Nad uzglavljem je visio On, previsoko da bih ga opazio kad bi me kao dijete roditelji ostavili baki a ona bi me posjela na taj golemi krevet. Imao je odličan pogled na gradski sat čija je zvona za četvrti i pune sate slušao već pola stoljeća, a njegova dva tisućljeća stara pripovijest ostala je zaustavljena u vremenu vještim dlijetom nepoznatog majstora koji je na dvije poprečno slijepljene daščice objesio drvenog patnika na tri čavla.
Možda je napeti dio priče počeo kad sam tri desetljeća kasnije obnovio taj bakin stan i htio se onako mladalački nadobudno riješiti stare krame jer iverica je čvršća i modernija od te lakirane smrekovine, zar ne?
– Ne – rekla je Biba i zapovjedila mi neka nađem smještaj za tu starudiju, a Njega je osobno negdje sklonila da ga onako laganog i ni pola metra visokog slučajno ne bih iz osvete njenoj upornosti bacio u najbliži spremnik za otpad.
Godine su jedna drugoj sve brže predavale štafetu života, a zaboravljeno bakino raspelo je tavorilo u jednoj od dvije stotine kutija što smo ih radosno unijeli u praznu sobu upravo sagrađene kuće na podsljemenskom podbrežju. Sljedećih deset godina obećavali smo si raskrčiti tu sobu i sadržaj kutija prenijeti u brojne ladice što sam joj ih izradio od stoljetne hrastovine. Onaj golemi bakin krevet mog djetinjstva postao je prekratak i preuzak pa sam talijansku smrekovinu proširio i produljio stoljetnom hrastovinom iz posavskih staja.
Nismo raspremili ni petnaest kutija kad je Biba pala u bolest, završila u bolnici a zatim na rubu života i u stanju jedva tinjajuće svijesti smještena u Dom za starije u Poljičkoj ulici gdje je dobila stalno potrebnu zdravstvenu skrb i njegu. Pošto mi je njezin liječnik, neurolog koji joj je u posljednji čas ispravnom dijagnozom spasio život ali ne i svijest, rekao da ona nema osjećaj vremena, odlučio sam je jednom tjedno posjećivati, pripovijedati joj što ima novoga od proteklog tjedna, ponavljati joj da je ona i dalje moja najljepša djevojka na svijetu. Prešutio sam joj da sam ostao sam u odjednom prevelikoj kući, da sam ponedjeljak prekrstio u Bibindan, da mi je vrijeme od deset do deset i pol toga dana jedini stvarni događaj u predugačkom tjednu, a sve ostalo je potonulo u neku izmaglicu nevažnosti i navike. Nisam joj rekao ni da sam napokon počeo prazniti sobu s kutijama jer sam je želio poštedjeti razmišljanja što sam sve iz tih kutija bacio. Bilo je bolje neka se sama uvjeri da je sve važno još na broju i poput mene čeka njen povratak doma.
Je li prava priča počela kad sam krajem prosinca prve pandemijske godine, nakon brojnih kutija s tanjurima, šalicama, čašama, posuđem, svijećama i svijećnjacima te mnogim bočicama, posudicama, sitnicama i predmetima što ih je Biba marljivo prikupljala godinama i sve umotala u trostruki novinski papir da se ne oštete u prijevozu te spremila u kutije s nalijepljenim velikim brojevima, donio na stol i otvorio usku i visoku kutiju broj jedanaest? Ispod prvog sloja sitnica ukazala se okomita daščica s drvenim tijelom, ali su raspelu nedostajale prečka i jedna ruka. Na pola kutije sam našao prečku, a na dnu majušnu ruku s rupom za čavao u dlanu.
Kako sam već godinama uvjereni agnostik, zapravo neznalica o božanskim pitanjima pa mi je Biblija tek veličanstveno književno djelo a Isus najdraži književni lik, iznenadilo me kad sam bez premišljanja uzeo ta tri komada drva i gotovo odjurio u podrumsku radionicu. Pažljivo sam slijepio dijelove a potom sutradan nanovo uskrsli književni lik objesio gore u hodnik, preko puta velike Bibine slike koja se krasno smijala i najavljivala, poput Veronike Krajcar u onoj pjesmi “Sve će biti dobro”.
Na dio križa ispod pribijenih Kristovih noga zalijepio sam papirić s pjesmom “Križ” što ju je na žminjskoj čakavici napisao Zvane Črnja. Pjesmu mi je svojedobno pročitala njegova prijateljica Vilma iz Žminja koja je u međuvremenu postala Bibina i moja prijateljica.
Dvie dašćici na križ,
to je križ.
I dvie groti na križ
i to je križ,
i dva pruta na križ
i to je križ,
i dva nuoža na križ
i to je križ,
i dva prsta na križ
i to je križ.
Ma dva človeka na križ,
to ni križ.
Dva človeka so vajka
kako dva križa.
Sve je stalo dvije godine kasnije, u srijedu dvadeset i osmog prosinca u osamnaest sati kad mi je Biba tiho izdahnula na rukama. Odjednom je svijetom zavladao mrak kao onog kasnog popodneva četrnaestog dana proljetnog mjeseca nisana kad je jedno drugo izmučeno tijelo u ruke Ocu predalo svoj dah. Dugo sam ostao uz nju, nepomičan i prazan. Morao sam se podsjetiti da i dalje trebam disati iako nisam znao zašto i za što, a za koga više nisam imao.
Vratio sam se doma, promatrao Bibu na slici i lik na križu pa još jednom pročitao pjesmu pod Isusovim nogama, možda je shvativši upravo te večeri? Lakše je nositi dva križa u dvoje nego jednoga u samoći. Oboma sam prvi put zaželio laku noć. Književni lik je te večeri prestao biti književni lik. Nisam postao vjernik, ali se sjetih Njegovih riječi iz Ivanovog evanđelja: “Nema veće ljubavi nego dati život za prijatelje”. Dao je život i za mene, pa time pokazao da mi je prijatelj. Ali ja njega i dalje nisam poznavao. Doduše, mnogi su mi znali reći kako poznajem Bibliju, osobito evanđelja, dakle i Isusa, pa kako mogu reći da ga ne poznajem? Neki bliski ljudi su mi radosno pripovijedali kako prijateljuju s njim. Međutim, osjećao sam da je jedno znati nešto o nekome, a drugo je upoznati ga osobno. Zato ga od tada zovem Nepoznati Prijatelj.
Svake večeri pred počinak stao bih pred Bibinu sliku i glasno joj ispripovjedio što sam sve učinio toga dana pa joj zaželio laku noć. Zatim bih se okrenuo prema suprotnom zidu i izgovorio “Laka ti noć, Nepoznati Prijatelju”. Ujutro bih prvo stao pred Bibu, rekao joj što namjeravam toga dana a zatim poslušao njen savjet ili češće zapovijed čemu se izvještila u gotovo četrdeset godina zajedništva. Navikao sam živjeti na pogon zapovjednog ženskog glasa i njene zapovjedi su mi silno nedostajale. Moji razgovori s Bibom i pozdravi Nepoznatom nisu ni meni izgledali normalno pa sam jednom upitao prijateljicu i psihijatricu Suzanu jesam li trknut a da toga nisam svjestan? Samo mi je uz smiješak odgovorila:
– Dok pitaš, s tobom je sve u redu.
I bilo je u redu, i bilo je utješno, i bilo je smirujuće razgovarati s Bibom i slušati njene zapovijedi iako su sada bile tiše, nježnije, jer je znala kako se osjećam. Stvar se do kraja objasnila kad mi je prijatelj svećenik citirao misao svetog Augustina koji ispovijeda: “Bog je dublje u meni od mene samoga”. Anton to mjesto zove “pradubine”. Nedugo pošto je Biba napustila ovu stvarnost dobronamjerna osoba mi je rekla “Ona te gleda odozgo” i pritom kažiprstom pokazala prema Nebu. Odgovorih joj: “Ne, ona me gleda iznutra”. Napokon sam spoznao da je Biba u mojim pradubinama i vjerojatno se tamo veselo druži s Isusom i s tog mjesta mi zapovijeda za moje dobro.
No, dobro. Večernji i jutarnji razgovori i pozdravi nastavili su sljedeće dvije godine okapeovksom točnošću. Jedina promjena je bila dvadeset i petog prosinca kad bih izgovorio: “Sretan ti rođendan, Nepoznati Prijatelju”. Te moje pradubine na čijem su ulazi stajali Bibina slika i raspelo uredno su upravljale mojim životom.
Više ljudi mi je znalo reći otprilike ovo:
– Slušaj, nije dobro da budeš sam. Zašto si ne nađeš žensko društvo? Makar za razgovor i povremenu kavu, a mogla bi ti se desiti i ljubav?
Odgovorio bih im.
– Nemam ništa protiv, ali to je malo vjerojatno. Da bih koga našao, morao bih tražiti. K tome, Biba je tako visoko podigla letvicu da preko nje ne vidim nikoga.
Doduše, Biba mi je darovala toliko ljubavi da je u meni ostalo dovoljno za još nekoga. Ona bi se tome silno veselila – pod uvjetom da žena preskoči letvicu. Jednog toplog rujanskog sutona sam na ulici pred kućom doslovno bubnuo o susjedu koja je probudila moje uspavane osjećaje, a i sama je osjetila isto. Međutim, nakon šest mjeseci uspona i padova, sastajanja i rastajanja, Biba mi je jedne subote rekla:
– Žena je zanimljiva, čestita, pametna i lijepa, ali očito niste jedno za drugo. Pusti to!
Pustio sam.
Ali život nije puštao. Pred kraj prošle godine Vilma je pala i pritom natukla rame i kuk. To je u osamdeset i četvrtoj godini ozbiljna nevolja. Rame su čvrsto vezali, a kuk operirali i stavili metalnu pločicu. Bili su to za nju teški tjedni. Svakodnevno smo znali bežično razgovarati od kad je Biba pala u bolest prije četiri godine. U visokom bijelom bolničkom krevetu Vilma nije više mogla držati telefon u ruci pa se nismo čuli nekoliko tjedana. Tako sam joj želio barem malo olakšati bolesničke dane kao što je meni ona godinama bila prijateljica i tješiteljica ponavljajući “sve će biti dobro” i neka ne klonem. Sad joj nisam mogao uzvratiti ni djelić. Srećom, mnogi ljudi kojima je desetljećima bila rame za plakanje i ruka spasa, bodriteljica u nevoljama, svjetlilo u satima sumnje i bola, sjetili su je se i hodočastili pred njenu postelju pa je svakoga dana primala posjete dragih ljudi. Dospio sam do nje tek sredinom prosinca. I dalje je to bila moja najbolja prijateljica na svijetu, ali se vidjelo da pati. Rekla mi je:
– Dani lijepo prolaze, ali su noći teške a bolovi jači. Znaš, spremna sam otići u bilo kojem trenutku.
Sin Roberto i snaha Roberta, koji su uz njenu postelji bili svakoga dana od prvoga dana, samo su se tužno nasmiješili uz komentar:
– Uglavnom razmišlja o tome.
Rekoh joj:
– Držim te za riječ.
Pogledaše me začuđeno: “Zar joj kaniš dodavati sol na ranu i podržati je u mislima o bacanju koplja u trnje?”
Brzo nastavih:
– Ako si spremna otići u bilo kojem trenutku, jesi li spremna da taj trenutak bude za petnaest godina?
Oni odahnuše a Vilma se samo slabašno nasmiješila.
Uskoro su je trebali otpustiti iz bijele sobe pa smo se svi nadali da će joj vlastiti stan i dragi predmeti puni lijepih uspomena u boji te bliskost najvažnijih ljudi njenog života, dati snage i vratiti životu.
Jednoga dana mi se javila Roberta i upitala:
– Borise, hoćeš li mi oporučno ostaviti Nepoznatog Prijatelja?
Tog sam časa stajao u hodniku između Bibe i Nepoznatog. Nisam znao koliko će izvršitelji moje oporuke trebati čekati, a bilo mi je žao da Roberta i toliko čeka. Prva je progovorila Biba.
– Isuse, što Ti misliš o tome?
– A, čuj. Tu sam u dobrom društvu iako me Boris još ne poznaje. Ipak, znate oboje da sam došao na svijet spasiti, liječiti i tješiti. Ovdje gotovo da više nemam posla jer ga ti dobro obavljaš. Mislim da sam vašim prijateljima u Žminju potrebniji nego tu.
– Čuo si – reče mi Biba. – Sad lijepo skini Nepoznatog Prijatelja sa zida, dobro ga ušuškaj i pripremi za prijevoz.
Shvatio sam da trebam postupiti po Bibinoj zapovijedi i Prijateljevoj nježno izrečenoj želji pa sam odgovorio Roberti:
– Uskoro dolazim u Rovinj pa ću ti Ga donijeti. Nećeš trebati čekati otvaranje oporuke.
– Bibina zapovijed? – nimalo začuđeno upita ona.
– Naravno. Nego, imam želju.
– Zaželi.
– Iako ga ostavljam tebi, volio bih da do daljnjega boravi na Vilminom zidu i bude joj društvo. Ipak je to njen Poznati Prijatelj i ovoga časa ne vidim za Njega boljeg mjesta ni boljeg društva od Vilme. Znam da si imaju štošta reći, a podrška Prijatelja će joj sigurno mnogo značiti.
Sve je brzo bilo utanačeno a zatim začuh Njegov glas.
– Borise, ovo nije zbogom već samo doviđenja. Kad se ispuni vrijeme vidjet ćemo se za pravo. Tada ćeš me upoznati i bit će mi drago poželiš li postati moj prijatelj.
Već sam u tom času osjetio da će mi silno nedostajati taj kojeg nikad nisam upoznao.
Teško je ostati sam, biti star a tako mlad.
Kažu da se život ne mjeri brojem udisaja nego trenucima što oduzimaju dah.
Čeka li me neki novi početak? Hoće li me još nešto ostaviti bez daha?
