Priča nedjeljom: „Nije drvo barke, nego vjera Marte!“

U ono davno vrijeme, kad su ljudi više vjerovali molitvi nego zlatu, u jednom ribarskom selu živjela je žena po imenu Marta. Nije imala ni blaga, ni zemlje, ni velikih darova. Ali imala je nešto više od svega toga – imala je vjeru. Jednoga dana po selu se pronijela vijest:— Marko ide na hodočašće, Marko…

Autor: Vjerujem.hr
event 21.09.2025.
Photo: Emica Elvedji /Pixsell

U ono davno vrijeme, kad su ljudi više vjerovali molitvi nego zlatu, u jednom ribarskom selu živjela je žena po imenu Marta. Nije imala ni blaga, ni zemlje, ni velikih darova. Ali imala je nešto više od svega toga – imala je vjeru.

Jednoga dana po selu se pronijela vijest:
— Marko ide na hodočašće, Marko ide u svetu Zemlju!

Ljudi su ga ispraćali, povjeravali mu svoje želje i molitve. A Marta mu priđe i tihim glasom reče:
— Marko, ako možeš… donesi mi komadić Isusova križa.

Marko se malo zbunio, ali obećao je.
— Donijet ću, Marta, donijet ću, ako Gospodin dade.

Prošli su mjeseci. Marko je putovao, molio, hodao po svetoj zemlji, ali križa nije našao. Kad se već vraćao doma, zaustavio se u maloj luci. A tamo – barke. Neke u moru, a neke stare, raspukle, izvučene na obalu.

Marko pogleda to drvo izjedeno od soli i misli:
— Što ću sad? Marta čeka…
I odlomi mali komadić drveta s barke.

Kad se vratio u selo, Marta ga je dočekala na pragu. Marko joj pruži onaj komadić drveta i reče:
— Evo ti, Marta…

Marta primi drvo kao da je zlato, pritisne ga na srce i oči joj se napune suzama radosnicama.
— Hvala ti, Marko! Ovo je najveći dar!

I gle čuda!
Gdje god bi Marta molila s tim drvom, bolesni su ozdravljali.
Gdje god bi Marta podigla ruke, more se smirivalo.
Gdje god bi Marta zaplakala, tuga bi nestajala.

I narod je govorio:
— To nije snaga drveta.
— To nije čudo barke.
— To je vjera Marte!

I tako je ostala izreka do dana današnjega: „Nije drvo barke, nego vjera Marte!“

Pročitaj više

Ovo su zadnje fotografije ruku moje mame. Uslikane tri dana prije njezine smrti. Ruke oslabljene. Križevi pod kožom. I među prstima – krunica. Kao i cijeli život. Sicane križeve nosila je desetljećima. Krunicu je držala do posljednjeg daha. Nije to bio simbol za javnost. To je bilo disanje.

Kako bi nam nemrsni korizmeni obroci bili što maštovitiji i u ovogodišnjoj korizmi pomoći će nam posni recepti s. Anice Jozić iz njezine “Samostanske kuharice”.

„Crkva će krstiti to dijete ako se zatraži jer je ono nevino, ali ne možemo dopustiti da s njim ruše svi drugi zakoni. Ono nije u pravnom vakuumu. Ovdje se gleda se dobrobit djeteta“, kazao je Dugalić.