U ono davno vrijeme, kad su ljudi više vjerovali molitvi nego zlatu, u jednom ribarskom selu živjela je žena po imenu Marta. Nije imala ni blaga, ni zemlje, ni velikih darova. Ali imala je nešto više od svega toga – imala je vjeru.
Jednoga dana po selu se pronijela vijest:
— Marko ide na hodočašće, Marko ide u svetu Zemlju!
Ljudi su ga ispraćali, povjeravali mu svoje želje i molitve. A Marta mu priđe i tihim glasom reče:
— Marko, ako možeš… donesi mi komadić Isusova križa.
Marko se malo zbunio, ali obećao je.
— Donijet ću, Marta, donijet ću, ako Gospodin dade.
Prošli su mjeseci. Marko je putovao, molio, hodao po svetoj zemlji, ali križa nije našao. Kad se već vraćao doma, zaustavio se u maloj luci. A tamo – barke. Neke u moru, a neke stare, raspukle, izvučene na obalu.
Marko pogleda to drvo izjedeno od soli i misli:
— Što ću sad? Marta čeka…
I odlomi mali komadić drveta s barke.
Kad se vratio u selo, Marta ga je dočekala na pragu. Marko joj pruži onaj komadić drveta i reče:
— Evo ti, Marta…
Marta primi drvo kao da je zlato, pritisne ga na srce i oči joj se napune suzama radosnicama.
— Hvala ti, Marko! Ovo je najveći dar!
I gle čuda!
Gdje god bi Marta molila s tim drvom, bolesni su ozdravljali.
Gdje god bi Marta podigla ruke, more se smirivalo.
Gdje god bi Marta zaplakala, tuga bi nestajala.
I narod je govorio:
— To nije snaga drveta.
— To nije čudo barke.
— To je vjera Marte!
I tako je ostala izreka do dana današnjega: „Nije drvo barke, nego vjera Marte!“
