Dođe jednom rebu Elimelehu iz Liženska čovjek koji je sebe smatrao velikim grešnikom i reče mu:
“Učitelju, izuzev ubojstva, činio sam u životu sve ono što čovjek ne bi trebao činiti. Ako se ne popravim, znam da za mene nema mjesta na nebu. Pomozi mi, učitelju, ja trebam lijek za dušu!”
Dirnula je rebea iskrenost čovjeka u takvoj nevolji, pa mu predloži:
“Jedan od načina na koji čovjek može iskupiti svoje grijehe je da mu saspemo rastopljeno olovo u grlo. Ako hoćeš, ja mogu to učiniti za tebe.”
Čovjek se neko vrijeme dvoumio, ipak su u pitanju strašne muke, pa na koncu nevoljko odluči: “Ako će mi na takav način sve biti oprošteno, učinimo to sutra.”
“A ne, ne, ne ide to tako brzo, prvo se moraš prisjetiti svakog detalja svog života, postati svjestan težine i posljedica svega što si učinio. Potrajat će to dobru godinu dana” objasni rebe.
I tako je čovjek uredno izvršavao sve što je rebe propisao. Prošla je godina, došao je i taj dan. Rebe zagrije i rastopi olovo, stavi prestravljenom čovjeku povez na oči. Čovjek još jednom prizna svoje grijehe, zamoli Stvoritelja za oprost, pomoli se posljednji puta i otvara usta.
Rebe uzima staklenku meda i saspe je čovjeku u grlo. Čovjek skoči od iznenađenja, jedva dođe do zraka i upita:
“Zašto si to učinio? Ja sam se već bio pripremio na smrt!”
“Nakon svega što si učinio posljednjih godinu dana, to više nije potrebno” uz smiješak mu odgovori rebe.
Izvor: “Hasidska mudrost”
