Gradić Lond, smješten između alpskih obronaka uz malu ravnicu s jedne i Londsko jezero s druge strane, bio je udžbenički primjer zapadnoeuropskoga svijeta. Međutim, nije bio toliko poznat po slikovitoj prirodi i jedinstvenim kućama od kamena i drveta, čak ni po najstarijoj mini-operi, koliko po čuvenoj torti od lješnjaka. Ta se torta nalazila u svim enciklopedijama i turističkim vodičima; bila je emblem ne samo londskoga kraja nego i cijele države. Dolazili su je kušati bogati turisti i diplomati od Japana do Aljaske a cijena jednoga komada u najstarijoj slastičarni Zoller penjala se do vrtoglavih tisuću tristo pfinza, od čega se moglo živjeti tjedan dana. Zolleri su čuvali drevni recept za koji su se bezuspješno otimali kulinarski entuzijasti, restoranska mafija i novinari. Prvi zapis recepta napokon je darovan Gradu te je od tada čuvan pod ključem u gradskoj vijećnici. Naravno da je torta uvrštena na UNESCO-ov popis svjetske baštine. Brend je bio zaštićen.
Nitko nije zapravo mogao objasniti u čemu je tajna torte; jednostavan okus, blag i aromatičan istodobno. Lješnjak se vezao uz maslac lokalnoga goveda mosel-rase, omjer cimeta i sirupa od borovice osjetio se u tragovima a mliječna, kremasta glazura podsjećala je na marcipan i bijelu čokoladu s bademom, a da nije sadržavala te sastojke. Prirodno, dvadesetak obitelji bavilo se uzgojem lješnjaka koji su zbog specifične klime i tla bili maleni i puni okusa a koštali su gotovo kao poludrago kamenje ili, kao mošt svetoga Haverta, kako bi rekao lokalni frazem. Navodno, korijeni slastičarske legure maslaca, lješnjaka, jaja, više vrsta brašna, mlijeka i začina sezali su u daleku prošlost, još u doba doseljenja varskih plemena s istoka. Lokalno stanovništvo blagovalo je tortu jednom godišnje, na Božić. Zbog finoće i skupoće sastojaka, proizvodnja je bila tijesno ograničena.
Sudbina torte promijenila se s dolaskom NLS-a na vlast. NLS, Nova londska stranka, odlučila je bolje povezati malu pokrajinu sa žilama Panpanonskoga saveza, ojačati trgovinu i ispuniti svoje predizborno obećanje veće jednakosti za sve. Simbolički je potez bio torta od lješnjaka dostupna svima. Kako bi cijena torte pala i postala češće dostupna svakomu, Odbor za gospodarstvo otvorio je vrata uvoznim lješnjacima iz Kalifornije. S cijenom pet puta manjom od lokalnih, ubrzo su prepolovili domaću proizvodnju, koja je i nadalje opadala. Stari ljudi primijetili su kako torta nije više ista, izgubila je notu arome, o čemu turisti nisu imali pojma. Cijena joj je, međutim, bila pristupačna, tako da se uskoro počela prodavati po supermarketima u mini-pakiranjima i to širom Saveza, a stigle su i prve narudžbe s Istoka. Kroz nekoliko godina, pokrajina je pristupila Sporazumu o stegovnosti koji je iz razumljivih ekoloških razloga smanjio broj goveda. Kriza proizvodnje torte riješena je uvođenjem biljne masnoće u krutom stanju, koja se već naveliko proizvodila diljem zemlje, umjesto maslaca mosel-goveda.
Koliko god lokana gunđala prigovarala da to više nije ona torta, okus je i dalje bio izvrstan. Proizvodnja torte povećala s za 312, 56 % a izvoz na 202, 01 %. I radnici-doseljenici jeli bi je za doručak. Tijekom idućega desetljeća, stvari su se promijenile na polju javnoga zdravstva. Razvoj digitalnih poljodjelskih strojeva na daljinsko upravljanje, pametne farme i umrežena računala prisutna u telefonima, satovima i u kuhinjskim aparatima dovela su do sjedilačkih navika zbog čega su pretilost, stečeni dijabetes i bolesti krvožilnog sustava postali velikim zdravstvenim problemom. Stanovnici Londa u tome nisu bili iznimka pa je Odbor za zdravstvo, kako bi poslao simboličku poruku, potpisao Sporazum o suradnji sa svim dionicima proizvodnje torte. Cilj je bio svesti kalorijsku vrijednost i udio kolesterola i masti na minimum. Prema Sporazumu, u tortu se više nisu stavljala jaja. Umjesto njih, novi je sastojak bila pasta od mljevenih koštica najboljega europskog proizvođača.
Ta je kap prelila čašu; udruge građana, u kojima je nezadovoljstvo već dulje bujalo, organizirali su niz prosvjeda i privukli pažnju medija. „Hoćemo pravu tortu od lješnjaka!“, „Torta smo mi“, „Smrt tradicije = smrt identiteta“, „Bolje maslac jednom godišnje nego splačine svakodnevno“, „Pravo na tortu!“, neke su od parola koje su se mogle vidjeti na transparentima i digitalnim infografikama. Napokon, uoči Božića te presudne godine, Zolleri su iznenada zatražili drevni recept, na što im je gradska uprava odgovorila kako je torta od lješnjaka javno dobro i oni više nemaju prava na pristup receptu. Zolleri su podnijeli gromoglasnu tužbu Saveznom sudu za patente, koji ju je nakon mnogo natezanja prenio Saveznom sudu za intelektualno vlasništvo. Obodreni podrškom većine građana i dobrim dijelom međunarodne ljudskopravaške kreme, Zolleri su obišli pola svijeta pričom o torti koja je postala pričom o političkom nasilju nad okusom…I usprkos svim pustim pravilnicima, pritisak javnosti postao je prevelik i, nakon pet godina parničenja, sutkinja Menzfigge presudila je u korist obitelji Zoller, naloživši da se riznica Vijećnice otvori i stari recept iznese na svjetlo dana.
Kada je riznica otvorena, ispostavilo se neočekivano – pretinac s receptom bio je prazan. Smrad prazne drvene ladice oplahnuo je zaprepaštene. Recept je bio… tko zna kako i zašto. Istraga mu nikada nije ušla u trag.
***
Nakon nekoliko godina, bura oko torte se stišala. A kako je interes za „light“ inačicom torte rastao, lansirana je nova torta od lješnjaka – bez lješnjaka. Postala je toliko popularna da je s vremenom istisnula inačicu s kalifornijskim lješnjacima. Naziv je ipak ostao isti.
„Pa zapravo, kod mene je sve to išlo atipično… znatiželja oko prezimena i uspješna borba s ortoreksijom prerasli su u znanstveni interes! Budući da se u enciklopedijama i turističkim vodičima nakon 2046. Lond više ne spominje, za svoju disertaciju pronašao sam bilješke u digitalnim arhivima Savezne nacionalne i sveučilišne knjižnice u glavnome gradu. Bilo je to uzbudljivo istraživanje, koje me uvjerilo u prolaznost svih civilizacijskih nastojanja. Tako sam odlučio promijeniti karijeru profesora na Kraljevskom kuharskom koledžu i postati novinarom portala E-kuhinja, koji je najčitaniji savezni medij o kulinarstvu. Sve u svemu, sada sam i više nego zadovoljan!“ (Mark Riederhuff Zoller za “E-Tagsternig”)
