Živjela jednom starica koja bijaše vrlo, vrlo zla. U životu nije učinila nijedno dobro djelo. Kad je umrla, dođoše anđeli, zgrabiše je i baciše u ognjeno jezero. Njezin pak anđeo čuvar stajaše razmišljajući: „Zar se ne mogu sjetiti niti jednog njezinog dobrog djela pa da je Bogu preporučim?“
Najednom se nečega sjeti i reče Bogu: „Ona je jedanput iz svojeg vrta iščupala malu glavicu luka i dala je prosjakinji.“
Bog mu odgovori: „Uzmi taj luk i dodaj joj u jezero, da se za nj može uhvatiti i izvući. Ako je tako mogneš izvući iz jezera, neka pređe u raj, a ako se stabljika prekine, neka ostane gdje jest.“
Anđeo otrča k ženi i doda joj stabljiku luka. „Drži se“, reče joj, „vidjet ćemo možeš li se izvući.“
I on počne vrlo oprezno vući i izvukao ju je gotovo do vrha. Ali kad su drugi grešnici u jezeru opazili da će se ona izvući, uhvatili su se za nju da se zajedno izvuku.
Budući da žena bijaše zla, vrlo zla, odgurnula ih je nogama natrag vičući: „Samo ću se ja spasiti, a ne vi. Luk je moj, a ne vaš.“
Kad je to izgovorila, prekinu se mala stabljika na dvoje. I žena pade natrag u užareno jezero i gori tamo sve do današnjeg dana. Anđeo je plačući otišao odatle.
Izvor: „Papiga je progovorila – priče za meditaciju“, fra Mladen Herceg
