Crkva je priznala samo mali broj Gospinih ukazanja. Jedno od njih je i malo mjesto Pellevoisin u Francuskoj, smješteno između Orleansa, Bourgesa, Poitiersa i Toursa. Tu se Gospa 14. veljače 1876. ukazala bolesnoj i siromašnoj djevojci Estelli Faguette.
Estelle se, okružena ljubavlju i dobrom njegom, već mjesecima bori protiv neizlječive bolesti. Zahvalna je grofici „kojoj dugujem pomalo moje strpljivosti“. Grofica je često govorila: „Moja siromašna Estelle, tako dugo patite, bolje bi bilo da vas Bog uzme, jer sve ukazuje na to da nikada nećete stati na noge.“ Ono što joj je dalo potpuno spokojstvo jest sakrament bolesničkog pomazanja. „Otada često govorim: Moj Bože, ti znaš bolje nego ja što mi je potrebno, učini što ti se sviđa, samo da plemenito činim žrtvu.“
Ukazanje sotone
Uvečer, 14. veljače 1876. Estelle je iscrpljena. Blizu je ponoći. Opasno biće, „tražeći u noći svoj plijen“, pokaže se na dnu kreveta umiruće. Ona sama to opisuje ovako: „Odjednom se đavao pojavio na dnu moga kreveta. O, kako sam se poplašila. Bio je strašan. Pravio je grimase, kad se s druge strane kreveta pojavila Djevica.“
Marija je imala na glavi bijeli vuneni rubac. „Ona je rekla sotoni: Što radiš ovdje? Zar ne vidiš da je Estelle odjevena mojom odjećom (škapular). A ti, Estelle, ne boj se ništa, ti znaš dobro da si moja kći!“
Estellina bolest
Estellini roditelji u Pellevoisin su doselili 1866. To su učinili jer će tako biti bliže svojoj kćeri koja proljetnih i ljetnih dana živi s obitelji La Rochefoucault. Bit će im jeftinije živjeti u Pellevoisinu nego u Parizu. Kad se ujesen 1875. Estellina bolest pogoršala, grofica je odgodila povratak u grad.
U veljači 1876. važni poslovi čekaju groficu u Parizu. Ne može ih više odgađati. Iznajmi jednu kuću sasvim blizu crkve i groblja u Pellevoisinu u koju smješta Estellu. K Estelli su preselili i njezini roditelji. Estellino zdravlje je očajno. Grof i grofica prije povratka u Pariz kupili su jedno mjesto na groblju u Pellevoisinu za pokop njihove drage služavke. Estelle ima 32 godine i ne kani se tako lako predati. Piše pismo izravno Gospi. Pismo predaje gospođici Reiter koja ga je odnijela u dvorac i stavila među kamenje u špilji Gospe Lurdske.
Gospa će na to pismo odgovoriti oko šest mjeseci poslije, u noći između 14. i 15. veljače 1876.
Evo Estellina pisma Gospi iz rujna 1875.
O moja dobra Majko, evo me prostrte pred tvojim nogama. Ti me ne možeš odbiti a da me ne čuješ. Nisi zaboravila da sam ja tvoja kći i da te ljubim. Neka Tvoj božanski Sin ozdravi moje siromašno tijelo na svoju slavu.
Pogledaj bol mojih roditelja, ti dobro znaš da ih ja uzdržavam. Zar ne mogu dovršiti djelo koje sam započela? Ako ne možeš učiniti da zbog svojih grijeha potpuno ozdravim, isprosi mi barem malo snage da mogu zaraditi potrebno za život svojim roditeljima. Vidiš, moja dobra Majko, ubrzo će morati prositi; ne mogu na to ni misliti bez duboke boli. Sjeti se i ti svojih patnja kad si rodila Spasitelja, kad si morala ići od vrata do vrata i tražiti prenoćište; sjeti se koliko si trpjela kad je Isus bio raspet na križu. Moja dobra Majko, ja imam u Te povjerenja. Ako hoćeš, Tvoj Sin me može ozdraviti. On zna da sam ja živo željela biti članicom njegovih zaručnica i da je njemu ugodno što sam se odrekla vlastita života radi svoje obitelji koja me toliko treba.
Udostoj se poslušati moje molitve, dobra Majko, i iznesi ih svome božanskom Sinu. Neka mi podari zdravlje, a ako hoće neka bude po njegovoj a ne mojoj volji. Neka mi barem dadne strpljivosti u njegovim planovima i da to služi za moje i zdravlje mojih roditelja. Djevice Sveta, Ti posjeduješ moje srce, uvijek ga čuvaj i neka bude jamstvo moje ljubavi i zahvalnosti za Tvoju majčinsku dobrotu. Obećavam, moja dobra Majko, ako mi isprosiš tu milost, da ću sve što je u mojoj moći činiti na slavu Tebi i Tvoga božanskoga Sina. Pobrini se i za moju malu nećakinju i zaštiti je od zlih nagnuća. Učini, Djevice Sveta, da budem poslušna poput Tebe i da i ja budem jednoga dana s Tvojim Sinom u vječnosti. Estelle Faguette
Na kraju pisma Estelle stavlja svoju nećakinju pod Gospinu zaštitu. Estellina starija sestra Geneviève umrla je u 24. godini ostavivši kći Estelle Petitot od pet godina. I o njoj se teta Estelle brinula. Kada je nećakinja imala 17 godina pošalje je na zanat u Pariz gdje je ostala 18 mjeseci. Vratila se u Pellevoisin i tu živi do 22. godine. Tada napušta kuću djeda i bake i više se nikada nije vratila, zbog čega je Estelle mnogo trpjela.
Dana 14. veljače 1876. Marija se ukazuje pet puta u sred noći, upravo prije ponoći.
Kroz idućih pet dana đavao je bivao tiši i tiši, dok nije potpuno nestao.
Gospa joj je rekla: „Ja sam dobila tvoje pismo i ti ćeš ozdraviti.“ Čuvši tu vijest, Estelle je spremna umrijeti. Gospa odgovara: „Nezahvalna si, ako moj Sin daje zdravlje, to je zato što ga trebaš. Ako se moj Sin smilovao, to je zbog tvoje strpljivosti. Ne izgubi to zbog svoga izbora.“
Uvečer 16. veljače 1876.
Kaže Gospa: „Nekoliko dobrih djela i nekoliko žarkih molitava koje si mi uputila (u pismu) dirnule su moje majčinsko srce: između ostalih stvari je i ovo malo pismo koje si mi napisala u rujnu 1875. Ono što me je najviše dirnulo je ova rečenica: Vidi bol mojih roditelja, ako bih im ja nedostajala, brzo će morati prositi. Sjeti se koliko si ti morala trpjeti kad je Isus Tvoj Sin bio raspet na križ. Ja sam pokazala ovo pismo svome Sinu.“
Dana 14. veljače 1876. Estelle čuje riječi: „Ako ti moj Sin vraća život, da ti objaviš moju slavu.“ Zapisala je u svojim memoarima: „Bila sam iznenađena i živahno odgovaram, ali kako to činiti? Ja sam neznatna žena; ne znam što bih mogla činiti.“
Dana 17. veljače 1876. intervenira Marija: „Nisam imala vremena da ti kažem kako (…). Upotrijebi svoje sile.“
U petom ukazanju, 18. veljače 1876., dodaje:
„Ako mi želiš služiti, budi jednostavna i neka tvoja djela odgovaraju tvojim riječima. Može se spasiti u svim situacijama; gdje god si, možeš činiti mnogo dobra i možeš objaviti moju slavu. Ono što me najviše muči je manjak poštovanja prema mome Sinu u sv. pričesti i dok se moli, duh je zauzet drugim stvarima; govorim ovo za osobe koje misle da su pobožne; objavi moju slavu, ali prije nego o tome budeš govorila, zatraži mišljenje svoga ispovjednika. Imat ćeš zamku, smatrat će te vizionarkom i ludom. Ne skreći na se pozornost. Budi vjerna, ja ću ti pomoći.“
Deveto ukazanje, 9. rujna 1876.
„Ja sam vidjela ovaj mali komad, a da nisam znala što je to, jer do sada sam ga vidjela sasvim bijela. Podižući ovaj mali komad, primijetila sam crveno srce koje je upalo u oči. Odmah sam pomislila da je to škapular Presvetog Srca. Podižući ga, Gospa kaže: „Volim ovu pobožnost“.
Dvanaesto ukazanje, 1. studenoga 1876.
Gospa je još uvijek nosila škapular. A 8. prosinca 1876. je rekla: „Pođi k prelatu i pokaži mu model koji sam učinila. Reci mu da ti pomogne svojom ovlašću i da mi ništa neće biti ugodnije nego vidjeti ovaj škapular na svakome od njegove djece.“
Nadbiskup Bourgesa mons. de la Tour d’Auvergne priznao je prvi škapular 12. prosinca 1876. Zatim je to učinio i papa Leon XIII. On je 30. siječnja 1900. Estelle primio u audijenciju. Ovaj papa, koji je između 1. rujna 1883. i 8. rujna 1901. objavio petnaest enciklika o krunici, bio je dobro obaviješten o događajima u Pellevoisinu. Iskoristio je prigodu da vidjelicu upita o točnosti Gospine aluzije s obzirom na Crkvu i Francusku.
Dana 4. travnja 1900., tri mjeseca poslije Estelline audijencije, na Papinu molbu Kongregacija za obrede za cijelu Crkvu službeno potvrđuje škapular Presvetog Srca kakav je Gospa nosila u Pellevoisinu.
Izvor: “Hodočasničke staze”
