Pročitajte što je fra Zvjezdan Linić napisao prije 15 godina kad je Vlada premijera Milanovića htjela ukinuti Tijelovo kao neradni dan

Prije petnaest godina u Vladi ondašnjeg premijera Zorana Milanovića neki su ministri razmišljali kako bi se ukidanjem Tijelova, Dana državnosti i Dana antifašistisičke borbe postigla znatna ušteda. Tada su ta razmišljanja izazvala velike polemike. Evo što je tada u svojoj kolumni za Večernji list napisao pater Linić.

Autor: Fra Zvjezdan Linić
event 19.06.2025.
Photo: Robert Anic/PIXSELL

 U novije vrijeme čuje se sve više o prijedlozima u Vladi kako povećati broj radnih dana u godini i koje bi onda praznike trebalo zbrisati s popisa neradnih dana. Mene osobno zanima sudbina Tijelova. Kršćani i inače svoje svečane dane vole zvati blagdanima, a ne praznicima. Jer ti dani se koriste za blagoslov, za duhovno obogaćenje i zato su blagdani. Imaju svoje sadržaje, tj. nisu prazni. A prema odluci naših biskupa odlučeno je za područje Hrvatske i Bosne i Hercegovine da postoje četiri takva velika blagdana koji vjernike potiču da ih blagdanuju, tj. da tog dana ne rade i da budu na svetoj misi i na drugim vjerskim slavljima. Takva četiri blagdana su: Božić, Tijelovo, Velika Gospa i Svi sveti.

U komunističkim vremenima u vrijeme propale Jugoslavije ti se blagdani nisu proglašavali neradnima, dapače htjelo se dokinuti takvo vjerničko okupljanje i nekada davno bilo je i sumnjivo i opasno za vjernika ako je zbog odlazaka u crkvu registriran kao čovjek koji pripada tzv. kontrarevoluciji ili petokolonašima. Tijelovo je već od 13. stoljeća veliki blagdan kršćana. A posebno su u vrijeme kad se vjera nije branila tog dana organizirane vjerske manifestacije poznate kao «tijelovske procesije» sa svetinjom katolika: Presvetim oltarskim sakramentom. Jasno da se radosno pristupilo obnovi tih manifestacija nakon proglašenja demokracije u našoj domovini. Vjernicima je to dragi blagdan povezan s Isusovom ljubavlju kojom je ustanovio svetu misu, sakrament svoje stvarne, makar za oči nevidljive, prisutnosti i ljubavi.

Kad sam išao u treći ili četvrti razred osnovne škole (bilo je to oko godine 1950.) sjećam se kako nam je dan prije Tijelova učitelj naredio da sutradan dođemo u školu s motikama, grabljama, lopatama i sličnim priborom jer će biti čišćenje okoliša škole. Kad sam ja to rekao svojoj majci po povratku kući, ona je odmah otišla u školu do tog učitelja. Rekla mu je da je sutradan Tijelovo, da je to za nas svečani blagdan, da ću ja svakako doći u školu jer to po zakonu moram, ali u čistom odijelu i bez motike i da ja neću čistiti okoliš. I učitelj je bio nekako tolerantan, makar je morao biti na liniji partije, te je sutradan bila za sve, a ne samo za mene redovita nastava, a ne radna akcija.

Dok prebirem u srcu takve uspomene, a onda i sadržaj koji je povezan uz blagdan Tijelova, nekako mi postaje žao da se prijeti kako će se tom blagdanu oduzeti privilegij neradnog dana. Znam, za mene i za katolike to će uvijek ostati veliki i dragi blagdan, pa čak i ako postane radni dan. Malo osjećam nelagodu da se u Vladi o tome raspravlja i da će to uskoro valjda doći i u Sabor, i da su to i Vlada i Sabor koji služe hrvatskom narodu koji je većinski katolički i da se ne smatra potrebnim razgovarati s predstavnicima katolika. Ne mislim da bi bila neka tragedija da Tijelovo postane radni dan na razini državnih praznika; čak i biskupi svojim ovlastima mogu Tijelovo proglasiti da nije tzv. «zapovijedani» blagdan i prenijeti njegovo slavljenje na nedjelju koja slijedi. Sve je to moguće, ali nekako mi fali razgovor. Imam osjećaj kao da Crkva u glavama moćnika ne postoji kao sugovornik. Kad je nedavno jedan od ministara primio na razgovor predsjednika biskupske konferencije Hrvatske u javnosti se obratio novinarima i kao da se iz neke nelagode ispričavao za taj susret pa ga je brzo sveo na nešto kao što prima i svakojake predstavnike drugih udruga. Svakako treba primiti sve koje prosudi da imaju razloga, ali mi se čini da predstavnik svih katolika u Hrvatskoj nije baš na razini neke malobrojne udruge.

Pročitaj više

Ustanovljenje ove svetkovine potječe još od viđenja sv. Julijane, rođene u Retinnesu blizu Liègea u Belgiji 1193. U dobi od 16 godina počela je imati viđenja, a u jednom je od njih vidjela pun mjesec, čiji je sjaj nagrđivala jedna tamna mrlja. Svoje je viđenje opisala poglavarici, s. Sapienzi, ali nije uspjela utvrditi značenje tog viđenja. Naposljetku je nakon nekoliko dana molitve Julijana čula glas s neba koji joj objašnjava značenje:
„Mojoj Crkvi nedostaje jedno liturgijsko slavlje, koje bih htio osnovati. To je svetkovina najvećega i najsvetijega Oltarskog sakramenta. Trenutačno se ovog otajstva spominjete samo na Veliki četvrtak, ali i toga su dana glavni predmet razmatranja moja patnja i smrt; stoga želim ustanoviti još jedan, zaseban dan u kojem će taj sakrament slaviti svi kršćani…“

Drži se kako je upravo papa Urban IV. sudjelovao u prvoj tijelovskoj procesiji 11. kolovoza 1264., kada je u talijanskom Orvietu izašao ususret procesiji koju je predvodio mjesni biskup noseći u rukama relikviju tj. korporal iz crkve sv. Kristine u Bolseni, gdje je 1263. njemački svećenik posumnjao u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji, pa je na korporal potekla krv. Na papinu odluku da proglasi svetkovinu za cijelu Crkvu utjecalo je još jedno euharistijsko čudo, kada su se 1239. hostije namijenjene kršćanskim vojskovođama prije bitke s muslimanima pretvorile u krvave mrlje i danas se čuvaju u relikvijaru u Daroci.

Gospa u svojim porukama redovito poziva na molitvu za svećenike, redovnike i redovnice te biskupe i crkvene poglavare. Četvrtog dana devetnice Kraljici Mira ususret 44. obljetnici međuogorskog fenomena moli se upravo za crkvene poglavare.