U novije vrijeme čuje se sve više o prijedlozima u Vladi kako povećati broj radnih dana u godini i koje bi onda praznike trebalo zbrisati s popisa neradnih dana. Mene osobno zanima sudbina Tijelova. Kršćani i inače svoje svečane dane vole zvati blagdanima, a ne praznicima. Jer ti dani se koriste za blagoslov, za duhovno obogaćenje i zato su blagdani. Imaju svoje sadržaje, tj. nisu prazni. A prema odluci naših biskupa odlučeno je za područje Hrvatske i Bosne i Hercegovine da postoje četiri takva velika blagdana koji vjernike potiču da ih blagdanuju, tj. da tog dana ne rade i da budu na svetoj misi i na drugim vjerskim slavljima. Takva četiri blagdana su: Božić, Tijelovo, Velika Gospa i Svi sveti.
U komunističkim vremenima u vrijeme propale Jugoslavije ti se blagdani nisu proglašavali neradnima, dapače htjelo se dokinuti takvo vjerničko okupljanje i nekada davno bilo je i sumnjivo i opasno za vjernika ako je zbog odlazaka u crkvu registriran kao čovjek koji pripada tzv. kontrarevoluciji ili petokolonašima. Tijelovo je već od 13. stoljeća veliki blagdan kršćana. A posebno su u vrijeme kad se vjera nije branila tog dana organizirane vjerske manifestacije poznate kao «tijelovske procesije» sa svetinjom katolika: Presvetim oltarskim sakramentom. Jasno da se radosno pristupilo obnovi tih manifestacija nakon proglašenja demokracije u našoj domovini. Vjernicima je to dragi blagdan povezan s Isusovom ljubavlju kojom je ustanovio svetu misu, sakrament svoje stvarne, makar za oči nevidljive, prisutnosti i ljubavi.
Kad sam išao u treći ili četvrti razred osnovne škole (bilo je to oko godine 1950.) sjećam se kako nam je dan prije Tijelova učitelj naredio da sutradan dođemo u školu s motikama, grabljama, lopatama i sličnim priborom jer će biti čišćenje okoliša škole. Kad sam ja to rekao svojoj majci po povratku kući, ona je odmah otišla u školu do tog učitelja. Rekla mu je da je sutradan Tijelovo, da je to za nas svečani blagdan, da ću ja svakako doći u školu jer to po zakonu moram, ali u čistom odijelu i bez motike i da ja neću čistiti okoliš. I učitelj je bio nekako tolerantan, makar je morao biti na liniji partije, te je sutradan bila za sve, a ne samo za mene redovita nastava, a ne radna akcija.
Dok prebirem u srcu takve uspomene, a onda i sadržaj koji je povezan uz blagdan Tijelova, nekako mi postaje žao da se prijeti kako će se tom blagdanu oduzeti privilegij neradnog dana. Znam, za mene i za katolike to će uvijek ostati veliki i dragi blagdan, pa čak i ako postane radni dan. Malo osjećam nelagodu da se u Vladi o tome raspravlja i da će to uskoro valjda doći i u Sabor, i da su to i Vlada i Sabor koji služe hrvatskom narodu koji je većinski katolički i da se ne smatra potrebnim razgovarati s predstavnicima katolika. Ne mislim da bi bila neka tragedija da Tijelovo postane radni dan na razini državnih praznika; čak i biskupi svojim ovlastima mogu Tijelovo proglasiti da nije tzv. «zapovijedani» blagdan i prenijeti njegovo slavljenje na nedjelju koja slijedi. Sve je to moguće, ali nekako mi fali razgovor. Imam osjećaj kao da Crkva u glavama moćnika ne postoji kao sugovornik. Kad je nedavno jedan od ministara primio na razgovor predsjednika biskupske konferencije Hrvatske u javnosti se obratio novinarima i kao da se iz neke nelagode ispričavao za taj susret pa ga je brzo sveo na nešto kao što prima i svakojake predstavnike drugih udruga. Svakako treba primiti sve koje prosudi da imaju razloga, ali mi se čini da predstavnik svih katolika u Hrvatskoj nije baš na razini neke malobrojne udruge.