Predvodeći euharistijsko slavlje na božićno jutro, nadbiskup zagrebački mons. Dražen Kutleša posvetio je svoju homiliju većim dijelom hrvatskom narodu i gorućim pitanjima nacionalnog opstanka i budućnosti. Prenosimo te dijelove njegove propovijedi:
Hrvatski narod nije plod povijesne slučajnosti, niti puki rezultat geopolitičkih preslagivanja. Rasli smo iz Svjetla, iz korijena vjere, iz susreta s Kristovim Evanđeljem koje je od samih početaka oblikovalo našu savjest, kulturu i pogled na život. Ta ukorijenjenost u kršćanskoj civilizaciji, u vjeri svetaca i mučenika, u trajnoj povezanosti s Crkvom i Petrovom stolicom tvorila je i tvori naš duhovni i kulturni identitet. Bez toga bismo lako postali bezlično mnoštvo, zajednica bez pamćenja i bez duše.
Narod živi dok zna iz čega raste; bez korijena gubi svoju opstojnost. Kada su se rušile države i mijenjale granice, kada su ideologije pokušavale iščupati vjeru iz javnoga i osobnoga života, očuvala nas je svijest pripadnosti Svjetlu koje nadilazi svaku tamu. Narod živi dok živi iz Svjetla. Ondje gdje prekine vezu sa svojim izvorom, gubi orijentir i snagu. Ondje gdje je čuva, zadobiva izdržljivost koja nadilazi povijesne lomove.
Božić nam također poručuje da ukorijenjenost nije pitanje prošlosti, nego sadašnjosti. Riječ koja se “nastanila među nama” prebiva u svakom našem “danas” u kojemu vjeru svjedočimo jednostavno i vjerno: u obiteljima u kojima se moli, u društvu koje štiti slabije, u ljudima kojima je ispravna savjest mjerilo djelovanja i koji se ne srame Evanđelja ni onda kada je ono nepopularno. Tada Svjetlo i danas svijetli u tami suvremenih zbunjenosti.
Ukorijenjenost u Svjetlu znači dopustiti Kristu da bude mjerilo naših osobnih odluka, naših zakona, naše kulture i našega domoljublja. Ljubav prema narodu tada prestaje biti ideološki slogan, a postaje odgovornost pred Bogom i služenje općem dobru. Domoljublje ukorijenjeno u Kristu ne gradi se na isključivosti, nego na istini, žrtvi i solidarnosti.
Ta poruka nadilazi granice jednoga naroda. Ona se tiče i Europe, kontinenta koji je izrastao iz kršćanskih korijena, ali danas često pokušava živjeti kao da ih se može odreći bez posljedica. Povijest jasno pokazuje: nema budućnosti ondje gdje se odsiječe vlastiti korijen. Europa će moći pronaći put samo ako se ponovno otvori Svjetlu koje ju je rodilo.
Ivanovo nas Evanđelje ne ostavlja u iluziji: postoji stvarna tama i postoji stvarna borba. Povijest spasenja, ali i povijest naroda, nikada nije bila mirna plovidba. No, današnja tama rijetko dolazi otvoreno i nasilno. Ne suprotstavlja se Svjetlu otvoreno, nego postupnim relativiziranjem istine, zamagljivanjem savjesti i navikavanjem čovjeka da se više ne pita što je dobro, a što zlo.
Pod krinkom napretka i slobode često se nudi pogled na svijet u kojem savjest postaje osobni osjećaj, a ne mjesto susreta s Bogom, vjera se gura u privatnost, a javni prostor preuzimaju bučne ideologije koje ne trpe Svjetlo Evanđelja. Najopasnija tama našega vremena ne skriva se u agresivnim napadima na vjeru. Ona je u tihoj navici življenja kao da Bog ne postoji. Ne traži od nas izravno nijekanje Krista, nego življenje koje ga čini nevažnim, irelevantnim u našim odlukama, kulturi i budućnosti.
Jedan od bolnih znakova te tame vidi se u demografskom padu. Narod koji se boji budućnosti i rađanja, koji izbjegava odgovornost i gubi povjerenje u smisao, polako se gasi iznutra. To nije samo ekonomsko, nego duboko duhovno pitanje: ondje gdje nestaje nade, nestaje i otvorenosti životu.
Ipak, Evanđelje nas podsjeća da tama nikada nema posljednju riječ. I sama povijest našega naroda to potvrđuje. Svjedočanstvo mučenika, od prvih kršćanskih svjedoka, preko svetoga Venancija i blaženog Alojzija Stepinca, do žrtava Domovinskog rata govori da se Svjetlo ne gasi bukom, nego se čuva vjernošću. Njihova šutnja pred nepravdom, njihova postojanost u savjesti i njihova spremnost na žrtvu postali su izvori svjetla u vremenima kada je izgledalo da je sve izgubljeno.
Božić nas zato uči da Svjetlo koje nam je darovano u Sinu nije krhko. Ono može biti osporavano, potiskivano i prekrivano, ali ne može biti uništeno. Svaki put kada se savjest ne proda, kada se vjera ne posrami, kada se istina ne relativizira, Svjetlo ponovno pobjeđuje tamu. I upravo u toj tihoj, svakodnevnoj vjernosti nastavlja se božićno otajstvo, Bog ostaje s nama, a tama, koliko god bila stvarna, ne uspijeva nadvladati.
Ako je ukorijenjenost u vjeri doista duša naroda, tada je prva i najodgovornija zadaća svakoga naraštaja očuvati tu dušu. Narod može izgubiti političku moć, može prolaziti kroz siromaštvo, krize i nepravde, ali ako ostane ukorijenjen u Kristu, ne gubi ono najvažnije: identitet, dostojanstvo i nadu koja nadilazi svaku povijesnu tamu.
Svjetlo se ne čuva samo riječima, nego životom. Vjera koja se živi, postaje Svjetlo za druge. Zato je važno i danas jasno čuvati temeljne antropološke istine koje nisu plod ideologije, nego dar Božje objave. Život je dar, a ne proizvod, svet od začeća do prirodne smrti. Brak je poziv na vjernu i plodnu ljubav muškarca i žene, otvorenu budućnosti. Savjest nije promjenjivi osjećaj, nego sveti prostor u kojem Bog govori čovjeku i u kojem se uči razlikovati dobro od zla. Narod nije zbroj interesa, nego zajednica odgovornosti, pamćenja i žrtve. Ondje gdje se te istine relativiziraju, čovjek ostaje bez unutarnjeg kompasa. Prepoznajem li i u sebi sklonost da te istine prilagođavam sebi, umjesto da sebe prilagodim njima?
Svaki roditelj koji djecu uči molitvi, svaki mladić i djevojka koji odgovorno žive svoju ljubav, svaki svećenik koji ostaje vjeran Evanđelju, svaki čovjek koji u tišini bira dobro postaje mali Betlehem, mjesto gdje se Svjetlo ponovno rađa.
Božić nas zato poziva na tihu, ali postojanu vjernost. Ne traži od nas izvanredna djela, nego svakodnevnu i ustrajnu ljubav. Ondje gdje se Krist živi, ukorijenjenost u Svjetlu ostaje snažna. Tada se ispunja obećanje Evanđelja da tama neće pobijediti.
Draga braćo i sestre, Božić nam ne dopušta da ostanemo samo na lijepim riječima, toplim osjećajima ili prolaznom blagdanskom miru. Božić nas dovodi pred odluku. Ivanovo Evanđelje jasno kaže: “Onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja” (Iv 1,12). Primiti Svjetlo ne znači tek priznati povijesnu činjenicu da je Krist rođen, nego dopustiti da On postane temelj našega života. Pitajmo se je li Krist doista naš temelj ili samo lijepa uspomena? Otvorimo mu vrata vlastitoga srca, ali i vrata obitelji, društva, kulture i javnoga prostora. Jer Svjetlo koje se zatvara u privatnost polako se gasi, a Svjetlo koje se živi postaje snaga preobrazbe.
Krist nikada nije protiv, nego uvijek za čovjeka. On ne oduzima našu slobodu, nego je oslobađa; ne gasi radost, nego je čisti od sebičnosti; ne poništava ljudsko dostojanstvo, nego ga vraća njegovu izvoru. Društvo koje zaboravlja svoje korijene ostaje bez budućnosti. Zajednica koja se odrekne istine uime komfora gubi unutarnju snagu. Narod koji prestane razlikovati dobro od zla postaje lak plijen strahova i interesa.
Za vjernike to znači živjeti vjeru hrabro i radosno, bez srama i bez straha. Za obitelji to znači ponovno otkriti molitvu, razgovor i međusobno povjerenje. Za mlade to znači ne pristati na prosječnost i prazninu, nego graditi život na istini i darivanju. Za javni život to znači vratiti savjest u središte odluka, a pokazatelje uspjeha mjeriti dobrom čovjeka, a ne samo brojkama. Povijest se mijenja kada pristanemo na Svjetlo koje nam je darovano u Kristu. Tu je novi početak.
Zato na ovaj Božić neka iz srca svakoga od nas, ali i iz srca našega naroda, odjekne jednostavna i snažna molitva: „Gospodine Isuse Kriste, Svjetlo istinsko, uđi u tamu moga srca, mojih odnosa, moje obitelji i moga naroda. Ukorijeni nas u sebi, da nas nijedna tama ne odvoji od istine, ljubavi i nade.“
Ako se ta molitva pretoči u život, Božić neće ostati tek jedan datum u kalendaru ili lijepa uspomena. Postat će novi početak za svakoga od nas osobno, za hrvatski narod i za Europu koja i danas, možda nesvjesno, traži Svjetlo koje je jednom rodilo njezinu dušu.
Izvor: Zagrebačka nadbiskupija
