Putovanje s papom Franjom na rubove i periferije svijeta, država i života

Copacabana, Aman, Betlehem, Jeruzalem, Seul, Tirana, Strasbourg, Istanbul, Šri Lanka, Manila, Sarajevo, Bolivija, Ekvador, Paragvaj, Havana, Washington, Nairobi, Uganda, Banguj, Krakov, Fatima, Lisabon, Luksemburg, Leuven, Bruxelles…Otkada je postao papom, Jorge Mario Bergoglio putovao je uglavnom na one destinacije na koja baš i nije uobičajeno putovati. Na rubove, na periferiju…baš kao što su to uvijek činili isusovci, red kojem pripada, neka vrsta duhovnih „specijalaca“. Hrvatska se nije našla na tom popisu, što vjerojatno znači da je nije vidio kao periferiju, nego kao dio središta. I došavši do pred kraj svojega zemaljskog putovanja, papa Franjo stavio je naglasak na starost kao dostojanstveno doba života. Iako je znao da ga to iscrpljuje, stajao je na hladnoći pred svetim jubilejskim vratima u Rimu, slavio je misu i propovijedao kada je god mogao. Htio je do kraja biti prisutan. Plodove njegova pontifikata pokazat će vrijeme. Mnoge je zbunio i izazvao je mnoge prijepore, no ono po čemu ću ga pamtiti prije svega je južnjačka vedrina. Njegovi tekstovi i govori putovanje su stazama kulture; malo je tko tolike stranice posvetio književnosti i glazbi, a zna se da mu je najdraži film danski klasik „Babettina gozba“, oda radosti življenja. Koji je to papa citirao i libreto opere Turandot i Paula Celana…? 19. kolovoza 2013. Antonio Spadaro pitao ga je: Tko je Jorge Mario Bergoglio?“ – „… možda mogu reći da sam pomalo lukav, znam se snalaziti, ali istina je da sam i pomalo naivan. Da, ali najbolja sinteza, koja mi najviše dolazi iznutra i za koju osjećam da je najistinitija, upravo je ova: “Ja sam grješnik kojega je Gospodin pogledao” odgovorio je papa Franjo. Budući da je polazio od gesla da „treba tražiti i naći Boga u svemu“, plovio je i geografijom i unutrašnjim mapama značenja: „U slikarstvu se divim Caravaggiju: njegove slike mi govore s platna. Ali i Chagall sa svojim Bijelim Raspećem…U glazbi volim Mozarta, razumljivo. Onaj Et Incarnatus est iz njegove Mise u C-duru je nenadmašiv: vodi te k Bogu! Volim Mozarta u izvedbi Clare Haskil“, rekao je. Treba ići, hodati, putovati, to je poruka pape Franje, kako ona u meni odzvanja. Samo se tako može ne potonuti u živo blato monotonije i beznađa. Život je putovanje na kojem susrećemo Boga i, usprkos teškoćama, usprkos križu koji prihvaćam, treba sačuvati radost. „Umjetnik nikada nije siromašan“, završne su filmske riječi služavke Babette, nenadmašne pariške kuharice na kraju filma, koja je sav novac koji je osvojila na lutriji uložila u raskošnu gozbu, kako bi svojim pobožnim danskim poslodavkama pokazala što je radost života. Život, kakvim ga je Bog zamislio, radosno je slavlje postojanja.