„Tollers, premalo je onoga što doista volimo u pričama. Bojim se da ćemo se morati potruditi neke od njih sami napisati“, napisao je 1937. godine C. S. Lewis J. R. R. Tolkienu u jednom pismu. Početkom 20. stoljeća visokom je književnošću zavladala metafora i struja svijesti, perjanica modernizma; tekstovi u kojima nema razvijene radnje, nego se prikazuje unutarnji svijet psihe. O svemu se razmišlja, često lijepo ali sumorno, bez konkretne akcije i borbe s vrijednim ciljem. Lewis, Tolkien, Williams i još neki engleski intelektualci nisu to željeli čitati. Voljeli su priče, pa su ih počeli pisati: fantastični svijet Međuzemlja i Narnije osvojili su generacije čitatelja i, kasnije, gledatelja. Nije to zato što fantastika omogućuje bijeg od stvarnosti; to je stoga što svaka prava priča govori o nama i o našem životu – o našem putovanju i borbi da, usprkos slabosti, prevladamo tamu i dođemo na svjetlo.
Osobno veoma volim struju svijesti. Moje je najdraže hrvatsko štivo „Proljeća Ivana Galeba“, roman-esej Vladana Desnice iz 1957., školski primjer moderne proze. Violinist Ivan Galeb, nakon operacije u bolnici se prisjeća svoga života i razmišlja o svemu. Filigranski lijep stil, kao i kod majstora takve literature – Virginije Wolf, Jamesa Joycea i Williama Faulknera. Većina ljudi, međutim, to ne želi čitati.
Kako je Tisja Kljaković Brajić opisala perspektivu svoje bake čitačice, to su „sve neki opisi“, tu se ništa ne događa. Suprug mi je nedavno poručio s mora da mu donesem neku knjigu, neki klasik – samo ne struju svijesti! Uza svu ljepotu struje svijesti, u kojoj uživam ja i mnogi književni sladokusci, način da se smisleno govori o životu jest priča. A priča je u svojoj dubini monomit; sve velike i važne priče imaju istu strukturu. Uvijek je tu junak pred koga se stavlja opasan, pustolovan zadatak koji mora ispuniti. Junak ima dobrih osobina, ali i poneku slabost; na svojem putovanju dobiva i protivnika i pomoćnika. Nadnaravna pomoć ne izostaje, no u konačnici se mora suočiti sa smrću i gubitkom, pobijediti zlo te proživjeti preobražaj, kako bi se ponovo vratio u „normalu“ i zavrijedio nagradu. Bio to Herkul ili Frodo – junak je zapravo slika nas samih koji, premda ograničeni, možemo postići dobro i prevladati zlo. Naravno, svijet je često „sivkast“ i potrebna je mudrost da bi se dobro razlučilo od zla.
I dok je C. S. Lewis prvotno vjerovao da je i priča o Isusu samo još jedan mit – u kojem junak prolazi kroz muku i smrt te uskrisava – Tolkien mu je rekao da ipak postoji razlika; priča o Kristu doista se dogodila. Pa iako su bili vrlo kritični jedan prema drugom, Tolkien i Lewis odlučili su pisati priče u kojima uživaju, lijepe i smislene jer u njima osim zla i slabosti postoji mogućnost katarze odnosno nada. Svakog utorka ujutro nalazili su se s Ch. Williamsom, O. Barfieldom, L. D. Cecilom i Dorothy L. Sayers, koja je ponekad navraćala, u oksfordskoj pivnici „Orao i dijete“, čitali svoje i tuđe tekstove živo raspravljajući. I Bilbo i Frodo, i Eustace i Elvin Ransom likovi su koji ne mogu sami, svojim snagama ispuniti težak zadatak pobjeđivanja zla, i nema nikakva realnog jamstva da će uspjeti: međutim, to je cilj vrijedan po sebi pa vrijedi i pokušati. Pomoć daleko moćnijih i mudrijih pomoćnika u tom pothvatu ne izostaje, sukladno rimskoj poslovici da „sreća pomaže hrabre“.
Suvremeni romani, i to vrlo popularni i hvaljeni, nerijetko su vješto napisani no prikazuju svijet u kojem postoji samo zlo. Zlostavljanje, mučenje ljudi i životinja, perverzije i strah omiljeni su motivi eksplicitnih redaka suvremenih pisaca. Tako u Murakamijevu romanu „Norveška šuma“ trinaestogodišnja učenica siluje učiteljicu, a dobar dio likova počini samoubojstvo. Prema Wikipediji, taj je roman postao hit među japanskom mladeži, zato je valjda uvršten i na sporni popis izborne lektire za srednju školu 2019., zajedno s drugim djelima u kojima se precizno opisuje silovanje djece i slično. Branitelji tzv. brutalizma u književnosti nerijetko kažu da su takva djela kritika društva, da podižu svijest u negativnostima koje postoje u stvarnosti. Problem, međutim, nije u tematiziranju nasilja, mračnog, apsurdnog i patološkog, nego u odsutnosti svjetla. Radi se o redukciji svijeta na negativno, gotovo o opsjednutosti patologijom i zlom, u prikazu svijeta u kojem smisao i dobro praktički nisu mogući. Psihologija uči da izloženost mračnom neće nužno čovjeka aktivirati da se bori protiv mraka, nego će ga naviknuti na mrak, koji biva normaliziran. Takva djela, ukoliko je pisac talentiran i vješt, najlakše ulaze u suvremeni kanon.
„Nakon jedne i pol pročitane takve knjige odlučila sam da druge neću čitati. On dobro piše, ali što on zapravo tim romanima poručuje? Nakon njih osjećam se mučno“, rekla mi je jučer prijateljica, inače strastvena čitačica i psihologinja. No ima drukčijih djela; nakon čitanja Fosseove septalogije ja se ne osjećam loše, jer osim struje svijesti, tu je i priča o preobražaju i iskupljenju, o mraku koji najjače svijetli pred zoru. Nakon čitanja romana Alessandra d’ Avenije, u kojima ima nasilja i brutalnosti, osjećam se osnaženo jer dogodila se katarza. Čitajući roman Ane Modrić koji upravo ide u tisak, moja duša raste.
Ponekad se čuje i argument da su mladima takva djela zanimljiva pa im treba dati da ih čitaju, kad već malo čitaju ili uopće ne čitaju, neka čitaju što god ih može zainteresirati. Evolucijski, čovjeku su nasilje i seksualnost zanimljivi, aktiviraju psihu jer je to bilo presudno tijekom evolucijske povijesti, radi preživljavanja. No poznate su posljedice izlaganja neuroplastičnoga mozga takvim sadržajima; on prema tome gradi sliku stvarnosti, doživljava napisano kao istinito, usvaja pročitano kao normu umjetnosti i normu uopće. Istina je, nažalost, da je u suvremenom čovjeku teško izazvati bilo kakvu reakciju ili emociju; na „steroidima“ brze i moćne multimedije, njegova osjetila i emocije tupe, više ga ništa ne može dotaknuti. Pisci se stoga nerijetko služe estetikom ružnoće i šoka kako bi izazvali senzaciju, neku vrstu čitateljskog „clickbaita“. To, međutim, nema veze sa svrhom umjetnosti – da čovjeka oplemeni i osnaži.
Prave, velike priče, itekako sadrže sve – i mračno i škakljivo i traumatično, ali i poletno, svjetlo, snažno i radosno. U velikim pričama nisu svi zli i poremećeni jer to nisu ni su stvarnosti. Muke kroz koje junak prolazi i njegove rane pročišćuju ga i vode k cilju; makar i ne uspio uvijek, on je moralni pobjednik, što je mnogo. Čitatelj suosjeća s likovima velikim priča, prosuđuje, nada se, i napokon – doživljava snagu. Put se prošao, nešto se vrijedno spoznalo i ostvarilo. Ma koliko malen bio, i čitatelj može tim putem. To iskustvo donosi mnoge osjećaje, ali i jedno bogato čuvstvo iz kojeg izvire životnost, koja se onda dijeli s drugima; radost. Zato je možda Ema Botica, govoreći na 2022. na Chestfestu o odnosu Tolkiena i Lewisa prerekla njihove riječi s dodatkom čitateljice: “Tollers, premalo je radosti u pričama. Bojim se da ćemo se morati potruditi neke od njih sami napisati“.
Današnja kultura uglavnom negira, a ništa ne afirmira. Njezina se bezidejnost očituje u beskrajnom recikliranju starog, i u punjenju banalnostima u nedostatku boljeg sadržaja. Kada čitatelj-pisac poželi čitati i pisati nešto drukčije, rađa se kontrakultura. Neka dobra književnost, koju volimo.
