RAVNO KRIVIM CRTAMA – prva kolumna Nikoline Nakić za Vjerujem.hr: Ljubiš li me, Franjo?

Nakon uskrsnuća naš je Gospodin tri puta upitao Petra ljubi li ga i svaki put je Petar, pomalo u
čuđenju, odgovarao svom Učitelju da ga ljubi. Svaki put je dobio isti odgovor; pasi ovce moje.
Trostruka izjava ljubavi poništila je trostruku Petrovu izdaju. Petar je jednom precijenio veličinu
svoje ljubavi prema svom Spasitelju i Gospodin je trostrukim pitanjem podsjetio Petra na tu
činjenicu. Da, Petar je bio duboko pao postavši svjestan svoje slabosti i čudesnom Božjom
mudrošću kao takav je postao najkvalificiraniji da druge učvršćuje u njihovoj slabosti. Kako
mudro, kako providonosno!
Kao što je to vrijedilo za Petra tako je to vrijedilo i za svakog njegovog budućeg nasljednika.
Svaki je od njih, od prvog do posljednjeg, bio čovjek podložan ljudskoj naravi, ali je isto tako
svaki od njih primio poseban dar od Gospodina da kao njegov namjesnik na zemlji vodi Crkvu do
svršetka svijeta. Bio je jedan od dvanaestorice, ali je bio i sam u toj ulozi.
Biti papa najusamljeniji je poziv na svijetu. Božanski mandat golem je teret za ljudska leđa. Poput
gospodara, ni njegovi sljedbenici neće biti imuni na progone, muke, patnje i samoću u raznim
oblicima.
U 2000 godina povijesti Crkve niti jedan Petrov namjesnik neće biti imun na sve navedeno, niti
jedan nije bio izuzet od križa, bio doslovno raspet poput Petra i prvih mučeničkih papa ili noseći
križeve na svojim ramenima često bez Šimuna Cirenaca i Veronika da mu olakšaju muku i otru
znoj s lica.
Ni posljednji blagopokojni papa Franjo nije bio iznimka u toj priči. Voljen i omrznut istodobno,
slavljen i omalovažavan istodobno, poštovan i vrijeđan istodobnno taj je Petar naših dana
nosio breme te paradoksalnosti.
U svojoj je autentičnosti nerijetko bio najusamljenija osoba na svijetu. Mnogi ga nisu razumjeli ,
neki su ga u tom nerazumijevanju prezirali dok su ga neki unatoč tome nastojali voljeti. Neki su ga smatrali tiraninom a neki najnježnijom osobom na svijetu. Neki su ga smatrali skromnim i jednostavnim, a neki licemjerom.
Dio kardinala držao ga je svojom uzdanicom koja će promijeniti po njima zastarjeli nauk kojeg je
pregazilo vrijeme, dio ga je smatrao figurom koja čvrsto nastavlja put koji su utrli njegovi
prethodnici.
On nije bio ništa od toga, ili gotovo ništa. Nikome nije bio sličan, jer je od prvog do posljednjeg
trenutka bio vjeran sebi. Tvrdoglavo je išao najslabijima i najranjivijima, tvrdoglavo je bježao od
pijedestala prema periferiji, tvrdoglavo je izmicao ruku na rukoljub pružavši te iste ruke
bijednicima koje je društvo nerijetko odbacivalo začepljenog nosa. Spočitavalo mu se da se
dodvoravao svijetu no meni se ipak čini da je u njegovom srcu uvijek odzvanjala ona Kristova
rečenica: pasi ovce moje! Ovce zakržljale, smrdljive, deformirane, bolesne i lude.
Mnogi se katolici neće složiti s definicijom tko bi bile te ovce: jesu li to ovce koje se griju u skupini
ili su to izgubljeni pojedinci, one stote ovce koje su nerijetko bile prioritet, no sigurno je mnogo puta
bio suočen s pitanjem: zašto si zaboravio svoje najvjernije? Nisi li ti prvenstveno njihov
pontifeks?
Postavlja se pitanje što je uopće zadaća Crkve. Je li to hermetičko zatvaranje i pribijanje dasaka
na njezine prozore kako u nju ne bi ušao kužni zadah ili je to prihvaćanje te božanske institucije
kao poljske bolnice u kojoj nema miomirisa, nego je prečesto prepuna smrada, krvi, gnoja… I
grijeha, o da, grijeha!
Jesmo li zaista ikada do kraja shvatili ovog čovjeka ili nas je u tome onemogućavala perspektiva
vlastitog vremena u kojem smo se nalazili? Jesmo li izlaženje iz vlastitih zacrtanih okvira nazivali
herezom?
Tog neponovljivog čovjeka ipak će najbolje prosuditi protok vremena. Nije bio savršeno ljudsko
biće – ta tko jest – no u kolopletu njegove strastvene južnoameričke osobnosti jedna je osobina
baš stršala, a to je bilo milosrđe, posebice prema onima koji su se smatrali nedostojnima istoga.
Njima se davao najviše, usudila bih se reći do kraja.
Sandale svete Majke Terezije i pohabane crne cipele Franjine kao da su pričale istu priču, gazile
su putevima prema najsiromašnijima od najsiromašnijih, prašnim makadamima ljudske
odbačenosti, ne nužno prema ljudima katoličke vjere, no ti su isti ljudi baš na taj način mogli
spoznati ljepotu katoličanstva, opće i univerzalne vjere koja širi ruke prema svima i koja je kadra
zagrliti cijeli svijet. I može je taj isti svijet pljuvati i tražiti joj tisuću mana, no ona će ga uvijek
iznova uzimati u naručje. Neće je svijet moći odgurivati koliko će ga ona moći prigrliti.
“Žedan sam“, rekao je bolnim izdisajem Krist na križu. Popio je onu četvrtu obrednu čašu sa
spužve natopljene octom završivši tako pashalnu obrednu žrtvu jednom za svagda, plativši cijenu
mukom i krvlju… no nije Krist jedini taj koji je bio žedan. Žedna je svaka osoba koja u duši čezne
za rukom koja će te pomilovati i zagrliti iako se možda smatra duboko nedostojnom i
nevrijednom, iako je kroz život napravila tisuće glupih i strašnih grešaka, iako u srcu možda
poručuje da nije vrijedna ni sekunde Božanske ljubavi i milosrđa…. E, ta je osoba najviše
potrebna žive vode poput biblijske Samarijanke sa zdenca.
Tko će joj je dati? U čijem će obrazu ti ljudi ugledati Kristovo lice?
Papa Franjo se često vjernicima činio kao najgori za one koje su u očima svijeta možda i
najpravovjerniji, no to je bilo zato što je bio istinski alergičan na oholost. Nijedna prividna
savršenost ne može se usporediti sa vrućom suzom poniznosti, ta zar nas nije onaj raskajani
razbojnik na križu tome naučio?
Na Golgoti je bila velika buka i izmučenom Bogočovjeku upućivane su mnoge prijetnje i pitanja,
no on je tvrdokorno šutio. Progovorio je točno u trenutku kad mu se obratio jadni grešnik, ne
prije. Nije odgovarao pravovjernima, odgovorio je onome tko je trebao milosrđe.
Papa Franjo na kraju je života prošao dioništvo patnje, vlastitu kalvariju i tako se možda više no
ikad u životu suobličio s Kristom. Nikada nećemo zaboraviti onu drhtavu ruku koja je posljednji
puta učinila blagoslov Urbi et orbi.
Gradu i svijetu.
To je velika, ogromna milost, kao što je milost činjenica da je umro jutro poslije Uskrsa, u
bijelome tjednu, i nije bilo malo onih koji su u tom trenu pomislili kao da je sam Krist poručio – on
je MOJ!
I dok njegovi ispaćeni zemni ostaci leže u jednostavnoj niši u Majčinoj crkvi, ne mogu se oteti
dojmu da je duša otišla tamo gdje mu je Krist postavio samo jedno jedino pitanje: Ljubiš li me
Franjo?
I nekako mislim da na ovo pitanje ovaj Petrov nasljednik nije trebao dati odgovor.