Ideja napuštanja novorođenog djeteta kontroverzna je sama po sebi – zaštitnički majčinski instinkt uvjetovan je prije svega biološki, gdje je poslije porođaja ženino tijelo “automatski” ugođeno tako da sve podredi hranjenju i zaštiti novorođenčeta.
Kao i u svemu drugome u životu i u ovoj situaciji postoje iznimke, poput primjerice izražene postporođajne depresije uslijed koje ako ostane neprepoznata krajnji ishodi mogu biti tragični . Nepovoljne okolnosti također mogu biti socijalne ili kulturološke prirode – npr. siromaštvo ili sram – i one također mogu dovesti do posezanja za lošim rješenjima.
Slučajevi napuštanja novorođenčadi, istina, rijetki su i alarmiraju javnost na poseban način; mislim da se svi dobro sjećamo napuštenog zaprešićkeog djetešceta ostavljena u kontejneru i izrazite senzibilizacije javnosti u tom pojedinačnom slučaju. Tek rođeno dijete, ostavljeno na hladnoći u kanti za smeće, užasnulo je ljude (zaista s pravom) i najnormalnija reakcija, kada se tako nešto dogodi, pitanje je pruža li sustav očajnoj majci rješenje koje ne bi ugrozilo život djeteta, a koje bi ujedno majci dalo vremena i za drugačije postupanje u sretnijim okolnostima.
Hrvatski su mediji posljednjih petnaestak godina pisali o europskoj i američkoj praksi hitnog zbrinjavanja novorođenčadi putem takozvanih pretinaca za novorođenčad, koji hitnim alarmiranjem signaliziraju dežurnim službama kako je potrebno hitno zbrinjavanje djeteta. Važno je pritom istaknuti kako je stav naših medija prema takvoj ideji bio lagano afirmativan s naglaskom na činjenicu kako je dijete doista u roku nekoliko minuta potpuno zbrinuto.
Nabrojane su europske zemlje koje imaju takvu praksu, poput Austrije, Njemačke, Češke, Mađarske, Italije, Litve, Poljske, Slovačke i Švicarske (obratite pažnju kako su tu redom zemlje koje s Hrvatskom dijele povijesno kulturološki krug s obzirom na državnu zajednicu kojoj su stoljećima zajedno pripadale) . Isto tako je navedeno kako Hrvatska, za razliku od drugih navedenih država, nema mogućnost anonimnog poroda iako je inicijativa “U ime obitelji” pozivala na donošenje zakona koji bi omogućio anonimni porod i postavljanje sandučića za bebe u hrvatskim bolnicama.
Zakon nismo dočekali, ali jesmo šest slučajeva čedomorstava prošlih godina i već spomenuti slučaj ostavljene zaprešićkog novorođenčeta, kojemu je u posljednji trenutak spašen život. Sve je to ponukalo “Udrugu Betlehem” da preuzme inicijativu, tim više što je, primjerice, u Belgiji nevladina udruga “Corvia” dobila dozvolu za postavljanje pretinaca za napuštenu novorođenčad.
U Njemačkoj će pak majku koja ostavi novorođenče u pretincu dočekati pismo njemačke vlade kako će se brinuti za dijete osam tjedana nakon kojih će, ako se majka ne predomisli, ono ići na usvajanje.
Kao što vidite, ako postoji volja pronaći će se i način. U Hrvatskoj međutim imamo jedan sasvim drugačiji problem: snažnog oponenta u vidu ženskih nevladinih udruga koje ovu problematiku izrazito pristrano i površno povezuju s “uslugom “ pobačaja dostupnost koje bi , prema njihovom mišljenju , potpuno anulirala potrebu za ovakvom vrstom pomoći. Paradoksalno je i pomisliti kako bi se eliminacijom ljudskih bića iz majčine utrobe spriječilo čedomorstvo, pogotovo ako uzmemo u obzir da dio okolnosti koje majku natjeraju na takav postupak mogu biti i postporođajne (već spomenuta postporođajna depresija je jedna od njih).
Također je paradoksalno kako često argumentacija tih istih udruga ide u smjeru kako “hodači za život” brinu za nerođene, dok ih za rođene nije briga; pa kad se konkretno poduzme nešto što će spasiti rođeni život, opet ne valja jer ne radi se ovdje o principu i djelu već o tome TKO je postavio prozorčić za bebu.
Budimo iskreni do kraja, da je ovakav prozor postavila neka ženska nevladina udruga prezentirajući to kao vid pomoći ne samo novorođenčadi nego i ženama u teškim situacijama, cijela okolnost bi čudesno prestala biti “opasna i ilegalna” i vlast bi nas iznenadila vlastitom kreativnošću po pitanju rješavanja pravnih začkoljica. Znamo već koliko mogu biti dokazano kreativni po pitanju izvlačenja i zamračivanja našeg javnog novca, pa je jedno malo djetešce za njih toliko inovativne i domišljate doslovno – mala beba. Lakše je bilo kukavički se ulizivati lijevim udrugama i sakriti se iza slova zakona koji ne štiti čovjeka i njegovo dostojanstvo, lakše je pokazivati mišiće slanjem famozne inspekcije na udrugu koja JEDINA sustavno već godinama brine i o majkama i o njihovoj djeci (da, rođenoj!)…lakše, ali ne i moralno. No i na to su nas već navikli.
Ostaje činjenica kako spašavanje ljudskih života, posebno onih najmanjih i najnezaštićenijih, nema cijenu , koliko god okolnosti bile “nezgodne”. Što ćete. Život je takav, nezgodan. I kao takvog ga treba braniti, a hrabrih i poduzetnih ljudi u našoj zemlji isto tako nikada nije nedostajalo, niti će.
