Govorio sam. Pisao. Svjedočio. I često bio sâm. Kad sam 1998. objavio knjigu “Sotonizam u rock glazbi”, mnogi su me ismijavali. Govorili su: „Pretjeruješ. Glazba je umjetnost. Ne traži vraga tamo gdje ga nema.“ A ja sam tada, kao i danas, ponavljao: kad se radi o glazbi, nije riječ samo o ukusu – nego o duhovnoj stvarnosti.
I danas? Danas ni najtvrđe srce više ne može zatvoriti oči, osobito ne pred onim što čini zagrebački klub Močvara, koji pod krinkom „umjetničke slobode“ godinama promovira sadržaje koji vrijeđaju kršćane, prizivaju zlo i rugaju se svetinjama.
Nažalost, javni diskurs odavno je naučen gaziti kršćanstvo. Ponižavati simbole vjere, izrugivati Bibliju i Djevicu Mariju postalo je znak “progresivnosti”. A sve se to zatim cinično opravdava “slobodom izražavanja”, “tolerancijom” ili “pravom na drukčije mišljenje”. Ali ovdje se ne radi o mišljenju. Riječ je o svetinjama. I o nutrini čovjeka.
Čovjek bez svetinje ostaje prazan
Posjetio sam mnoge rock festivale diljem Europe – u Njemačkoj, Španjolskoj, Švedskoj. Na gotovo svakom, jedna od pozornica rezervirana je za tzv. black/death metal bendove, gdje se gazi Biblija, lome križevi, priziva pakao i izriču hule protiv Boga i Crkve. I to često ne iz uvjerenja, nego radi pažnje – da bi se postalo “cool”, prodalo više majica i CD-a. Ali kad čovjek gazi ono što bi mu trebalo biti sveto – jasno je: ostaje gladan.
Svaki čovjek nosi u sebi zov svetoga – potrebu za nečim većim od sebe. A kad tu potrebu uguši ili izokrene, nastaje praznina. A praznina je prostor gdje ulazi tama. I često se ta tama izražava upravo izrugivanjem svetome – kao krik izgubljenosti i čežnje za smislom, ali na krivom mjestu. I sve to – našim novcem. Više od 213.000 eura iz gradskog i državnog proračuna dodijeljeno je klubu u kojem se javno poziva na: „Brutalnu buku i prizivanje pakla – dođi!“ Uz potporu javnih institucija. I uz šutnju mnogih.
Biskupska riječ – obrana svetoga
Na 64. sjednici biskupa Zagrebačke crkvene pokrajine, održanoj 24. lipnja 2025. u Sisku, Katolička Crkva je konačno progovorila. I to snažno:
„Na najsiroviji se način nude sadržaji koji vrijeđaju osjećaje kršćana, izvrću značenje kršćanskog pojmovlja, unoseći nemir u društvo, očitujući duhovno siromaštvo predloženih sadržaja…”
Biskupi su s pravom upozorili da su takvi programi dostupni i maloljetnicima – uz financijsku potporu države. Ova izjava nije tek reakcija. To je proročki čin. I zato – hvala im. Ali – prva javna reakcija nije došla od katolika. Nego od protestanata. Evangelička metodistička crkva u Hrvatskoj javno je osudila sotonističke sadržaje u Močvari i zatražila prekid financiranja: „Riječ je o kristijanofobiji i poticanju mržnje i nasilja protiv vjernika.“
Zahvaljujem im. Jer kad protestanti brane Krista, a katolici šute – tu nešto duboko nije u redu. Zato izjava naših biskupa dolazi kao znak buđenja. Ali pitam: zašto se toliko čekalo? I hoće li ovaj glas i dalje zvučati – ili će opet utihnuti?
Močvara nije metafora – Močvara je dijagnoza
Pod egidom Nasty Events, u Močvari nastupaju bendovi iz Brazila i Perua – poput Impurity i Goat Semen – s pjesmama: „Lucifer bljuje blasfemiju nad Kristovom glavom.“
U promotivnim videima: paljenje crkava, obrnuti križevi, sotonistička ikonografija. Poziv publici glasi: „Brutalna buka i prizivanje pakla – dođi!“ Ovo više nije umjetnost. Ovo je duhovni napad na savjest naroda.
Javna sredstva – protiv svetoga
Istodobno, pro-life skupine i glazbenici bivaju cenzurirani. Promocija svetosti života – zabranjena. To nije slučajnost. To je sustav. To znači da se novac poreznih obveznika pretvara u oružje protiv duhovnog identiteta hrvatskoga naroda. Ovo nije borba protiv glazbe. Ovo je borba za dušu.
Kao redovnik i glazbenik, koji desetljećima prati duhovne tokove glazbe – osobito unutar rock i metal scene – više ne govorim o ovome samo kao o “fenomenu”. Ovo je duhovni boj.
Močvara je simptom – ali nije uzrok. Uzrok je kultura koja se odrekla svetoga, zaboravila Boga, i sada – kroz glazbu – priziva mrak bez dna.
Kad roditelji progovore – Crkva ne smije šutjeti!
U arhivi svoga računala čuvam pismo zabrinutih roditelja koji iz dubine duše vape: „Pomozite nam, vrijeđaju nam Boga, povrjeđuju našu djecu!“ To nije panika. To je vapaj savjesti. To je istina o koncertima koji se godinama održavaju u klubovima poput Močvare i Boogalooa – gdje se izruguje križ, povraća krunica, vrijeđa Majka Božja i zaziva Sotona. Imena bendova (Behemoth, Belphegor, Gorgoroth, Batushka…) poznata su. Njihovi spotovi i stihovi – dostupni. Njihov sadržaj – blasfemičan, nasilan, protukršćanski.
A šutnja? Ona ubija više od buke. Zato pitam: što rade odgovorni u Crkvi? Što radi država? Što rade pravnici, pedagozi, novinari, kulturne institucije? Zakoni postoje. Ustav, Kazneni zakon, Zakon o javnom okupljanju jasno kažu: pozivanje na mržnju, vrijeđanje vjerskih osjećaja i nasilje – nisu dopušteni.
Ovo nije pitanje ukusa. Ovo je pitanje javnog morala, zaštite djece i dostojanstva vjere. Zato knjiga koju pišem nosi naslov: “Sotonizam u rock glazbi – prepreka naviještanju Evanđelja”. Jer „kad se Sotoni plješće, a Krista se prešućuje – tada ne samo da je zapriječeno naviještanje, nego je društvo ušlo u opasnost da posve izgubi dušu.“
Ne šutim više sam. I nikada nisam bio sam. Zato s radošću mogu reći: riječ Crkve je odjeknula. Riječ svetosti, razuma, vjere. I neka više ne utihne. A svi koji su mi govorili da pretjerujem – neka pogledaju plakat iz Močvare. Neka poslušaju stihove. Neka vide kome ide novac. I neka čuju: „I svjetlo u tami svijetli, i tama ga ne obuze.“ (Iv 1,5)
p. Anto Bobaš, dominikanac, glazbenik, autor knjige „Sotonizam u rock glazbi“ (1998.)
