Postoje prizori koji ne traže posebnu pozornost, a ipak ostaju duboko urezani u pamćenju, jer u sebi nose tihu istinu o vremenu u kojem živimo. Jedan od takvih prizora događa se gotovo svakodnevno: čovjek ulazi u tramvaj, oslanjajući se na štaku, i zastaje pokraj mjesta koja su jasno označena za osobe s invaliditetom. Ne traži ništa što mu ne pripada, niti želi izazivati pozornost, nego jednostavno očekuje ono što bi trebalo biti prirodno – da ga netko primijeti i ustupi mu mjesto.
No ono što slijedi nije ni riječ ni gesta, nego tišina ispunjena ravnodušnošću. Ljudi ne ustaju, ne zato što ne mogu, nego zato što ne vide. I u toj maloj, gotovo neprimjetnoj situaciji otkriva se nešto mnogo dublje od obične neljubaznosti: gubitak osjetljivosti za drugoga.
Kad se ravnodušnost pretvori u naviku
Takva iskustva ne ostaju na razini jednoga događaja. Ona se ponavljaju, iz dana u dan, i polako oblikuju osjećaj da čovjek više ne pripada prostoru u kojem živi. U drugoj prilici isti taj čovjek mora moliti da mu se ustupi mjesto koje je već određeno za njega, i tada nailazi na odgovor koji više govori o stanju duha nego o konkretnoj situaciji: zašto baš ovdje, kada ima cijeli tramvaj. U tim riječima krije se logika koja slabost doživljava kao smetnju, a ne kao poziv na solidarnost.
Slična se slika ponavlja i izvan tramvaja, u svakodnevnim susretima u kojima bi se očekivala barem osnovna obazrivost. Dovoljno je sići niz stepenice i susresti osobu koja, zaokupljena vlastitim svijetom, prolazi kao da ispred sebe nema nikoga. Tada se događa nešto što ne bi smjelo biti uobičajeno: čovjek sa štakom povlači se kako bi propustio onoga koji ga nije ni primijetio.
I tako, korak po korak, svijet se mijenja, ne naglo i ne dramatično, nego tiho, ali dovoljno da čovjek počne osjećati kako više nije viđen.
Sustav bez lica
Ništa manje ne boli susret sa sustavom, koji bi trebao biti oslonac, a često postaje dodatno opterećenje. U jednoj naizgled banalnoj situaciji, kad osoba s invaliditetom dolazi obaviti jednostavnu administrativnu obvezu, postavlja pitanje o mogućoj prednosti u redu. Odgovor ne proizlazi iz razumijevanja, nego iz stroge formalnosti: pravo postoji samo ako se radi o vlastitoj potrebi, dok se u suprotnom gubi. Tako se čovjek, sa svim svojim iskustvom i potrebama, svodi na kategoriju koja vrijedi samo unutar uskog okvira pravila.
U takvim trenucima postaje jasno da problem nije samo u pojedinačnim postupcima, nego u dubljem načinu razmišljanja koji sve više udaljava čovjeka od čovjeka.
Kad slavlje nadvlada sakrament
Ono što dodatno zabrinjava jest činjenica da se taj isti obrazac prenosi i na područje koje bi trebalo ostati netaknuto – na prostor vjere i sakramenata.
Danas se sve češće susrećemo s praksom da se za krštenja, prve pričesti i krizme unaprijed planiraju i organiziraju slavlja koja u svojoj raskoši nerijetko zasjenjuju sam događaj. Organizacija sama po sebi nije problem, jer čovjek želi podijeliti radost s drugima, no granica se prelazi onoga trenutka kada forma počne nadvladavati sadržaj, a slavlje postane važnije od onoga što se slavi.
U tom kontekstu pojavljuje se i podatak koji na prvi pogled djeluje gotovo nevjerojatno, a ipak je stvaran: sale se rezerviraju za pričest ili krizmu djeteta koje još nije ni rođeno. Ta činjenica ne govori samo o pretjeranoj organiziranosti, nego otkriva duboku promjenu u shvaćanju stvarnosti, u kojoj događaj prethodi životu, a ono izvanjsko postaje važnije od unutarnjeg. U takvom poretku vrijednosti stola dolaze prije oltara, a priprema slavlja prije susreta s Bogom.
Sakramenti, međutim, ne pripadaju logici spektakla, nego logici milosti. Krštenje nije društveni događaj, nego početak novoga života u Bogu; prva pričest nije svečanost u kojoj dijete prima darove, nego trenutak u kojem prvi put prima Krista; krizma nije završetak jednoga razdoblja, nego početak zrelijega života u vjeri. Kada se taj redoslijed izgubi, sve može ostati izvana besprijekorno uređeno, a ipak iznutra prazno.
Gubitak osjetljivosti – i tiha nada
Kada se sve ove slike stave zajedno – prizori iz tramvaja, iskustva s birokracijom i pretjerana usmjerenost na vanjsko u slavljenju sakramenata – pred nama se pojavljuje slika društva koje postupno gubi osjetljivost. U središtu više nije čovjek, a često ni Bog, nego vlastita udobnost i potreba da se ostavi dojam.
Ipak, unatoč svemu, ne smijemo previdjeti ono što još uvijek tinja ispod površine. Postoje susreti koji vraćaju vjeru u čovjeka, postoje mladi koji traže istinu i postoji jednostavnost koja se ne može kupiti ni organizirati. Nada nije nestala, nego je postala tiša, skrivenija, ali upravo zato i dragocjenija.
Pitanje koje ne možemo izbjeći
Možda danas nije najveći problem u tome što ljudi ne ustaju u tramvaju. Možda je veći problem u tome što više ne prepoznaju trenutak kada bi trebali ustati. Tu počinje prostor odgovornosti svakoga od nas, jer promjena ne dolazi iz velikih sustava, nego iz malih, ali stvarnih gesta koje vraćaju dostojanstvo drugome.
Ako smo već došli do toga da unaprijed rezerviramo sale za sakramente djece koja još nisu ni rođena, onda je pravo pitanje koje si trebamo postaviti jednostavno, ali zahtjevno: jesmo li uopće ostavili prostor za Boga u vlastitom životu? Jer bez Njega sve može biti savršeno pripremljeno, a ipak će nedostajati ono najvažnije – smisao koji daje život svemu što činimo.
