Sjećam se kako su mnogi dokumentarci pokazivali nešto čudesno: pustinja se u kišnoj sezoni pretvara u zelena polja puna cvijeća. Znanstvenici kažu da se to događa pod utjecajem prirodnih sila; sila pokreće materiju, energija poprima drugi oblik. Ivan Krstitelj, čovjek pustinje strog prema sebi, bio je silovita osoba; bez dlake na jeziku pozivao je na obraćenje, rekao je kralju da mu nije dopušteno oženiti se bratovom suprugom, pa je ostao bez glave. Na mnogo mjesta u Bibliji Božje je kraljevstvo opisano kao nešto sićušno, malo i slabo – primjerice zrno gorušičino – što potom postaje silno i moćno. Govoreći o Ivanu, Isus kaže kako se Kraljevstvo Božje „silom probija i siloviti ga grabe“.
Prije pet godina sila vatre skršila je slavnu parišku katedralu Naše Gospe, glasovitu Notre-Dame de Paris. Prije pet dana, 7. prosinca, svjetski su moćnici (neki i natjerani silom kiše) ušli u obnovljenu katedralu na svečanu euharistiju otvaranja, koja je spojila nespojivo; Elona Muska i beskućnike, islamske vođe i napirlitane predsjednike i njihove dame. Bog je često neprimjetan, malen, čini se da ga nema, diskretan je i nenametljiv – kao Dijete u jaslama. A onda je odjednom silan, kralj koji ujahuje u grad uz klicanje tisuća, Osoba koja stoji iza kozmičkih sila, i kiše i vatre. Što reći nego – što su svijetleća slova ispisala na fasadi Notre Dame: Merci.