Prenosimo dio intervjua Simone Mijoković koji je za portal Bitno.net dala Tinu Krvavici. Cijeli intervju možete pročitati na poveznici.
Bavljenje prostitucijom i način života doveli su vas u situacije gdje ste često imali odnose i veze s oženjenim muškarcima. Što biste danas poručili ženama svojih ljubavnika? Jeste li se ikada kasnije susreli/ispričali nekoj od njih? Često spominjete da ste oprostili drugima i sebi, ali imate li iskustvo da ste primili oproštenje od drugih?
Jednom prilikom, dok još nisam bila obraćena, susrela sam suprugu jednog muškarca s kojim sam se viđala. On nije bio u vjeri, ali ona jest i tada mi je uputila riječi koje nikada neću zaboraviti. Rekla je da mi sve oprašta jer sam samo jedno izgubljeno janje koje je zalutalo u njihov život. I dodala je da svim srcem želi da upoznam živoga Boga.
Vjerujem da mi je Gospodin oprostio i sama sebi sam oprostila, ali svjesna sam da iza svakog grijeha ostaje posljedica i moje srce čini zadovoljštinu – moleći za sve te muškarce koji su me tjerali na odnose i sve žene u čije sam brakove, iz neznanja, ulazila.
Ne govorim to kako bih opravdala zlo, ali lagala bih kad bih rekla da sam tada to činila svjesno. Za razliku od danas, nisam shvaćala važnost sakramentalnog braka. Doživljavala sam to nečim normalnim, nečim što svi drugi rade jer je i moja majka ostavila oca zbog drugog čovjeka.
Danas, gledajući svojim majčinskim očima, shvaćam koliko sam prije povrijedila tuđe obitelji i srca. Zbog toga se duboko kajem. Sve predajem Božjem milosrđu, jer samo On može iscijeliti ono što je ranjeno i obnoviti ono što je izgubljeno.
– Velik je broj ljudi danas ranjen na području spolnosti. Nakon događaja koje ste opisali u knjizi sigurno nije bilo lako ponovno se sjediniti s muškarcem. Što za Vas danas predstavlja spolnost?
Prije svega bračno darivanje i otvorenost životu, trenutak kada suprug i ja u zajedništvu Bogu kažemo: „Evo nas.“
Nažalost, danas su bračne postelje prepune kontracepcije, sterilizacije, prekinutih snošaja, a to su sve ubojice života i, naposljetku, braka.
Što se tiče mog odnosa sa Stanislavom, u početku mi nije bilo lako. Kroz djetinjstvo sam bila zlostavljanja i to više puta od različitih osoba. Znala bih se boriti s prisilnim mislima, slikama i zvukovima, zbog čega sam u početku ponekad izbjegavala bračno darivanje.
Moj je suprug bio iznimno strpljiv i nije me požurivao. S vremenom sam, nakon razgovora sa svećenicima te moleći i prikazujući Gospodinu na tu nakanu, doživjela ozdravljenje i oslobođenje na području misli. Sada sam slobodna i zahvalna Bogu koji se i na tom području mog života proslavio.
– U knjizi spominjete da ste prvi abortus učinili gotovo pod prisilom, a kasnije su uslijedila još dva. Što biste poručili nekoj djevojci ili ženi koja čita ovaj intervju i želi ili se sprema učiniti abortus?
Kad sam ostala trudna, zaista sam željela i radovala se tom djetetu. Nažalost, partner se s time nije slagao, već mi je dao novce za abortus. Bila sam mlada djevojka, govorili su mi da do 12. tjedna „to“ nije ljudsko biće i nisam mislila da činim zlo. No nakon zahvata neutješno sam plakala. Moj je duh znao da ono što se dogodilo nije dobro. Danas sam itekako svjesna da je abortus doista ubojstvo, a svako dijete dar.
Godinama kasnije, kad sam s pripadnicima inicijative “40 dana za život”, molila ispred bolnice u Vinogradskoj, bila sam žalosna što u moje vrijeme nije postojao netko tko bi me primio za ruku i rekao: „Nemoj to učiniti.“
To poručujem i djevojkama i ženama koje razmišljaju o abortusu. Dijete u tebi je živo: ima svoj sluh, pogled, srce, jedinstveni DNK… To nije izbor, to nije naše tijelo, već tijelo djeteta. Također, postoje brojne udruge, poput Betlehema ili 40 dana za život, mnogi svećenici i redovnice, koji su spremni majci pružiti duhovnu, materijalnu, emotivnu i psihološku pomoć.
Mi znamo protiv koga se borimo, protiv đavla koji je ubojica mnogih obitelji, otvorenosti života i Božjeg plana za naš život. Duh svijeta neprijatelj je Kristu i svakome tko ga slijedi. Pozivam svaku majku da se ohrabri i kaže „ne“ svijetu, „ne“ zloduhu koji želi umoriti njezino čedo. Recimo „da“ Darivatelju, „da“ Stvoritelju. Ti si, Gospodine, htio to dijete – i ono što si započeo, dovrši na svoju hvalu i slavu. Bog će se pobrinuti za sve što je potrebno. Ljudi se boje zbog financija, bolesti, godina, posla, ali to su sve nebitni, propadljivi i prolazni razlozi. Trebamo žudjeti za Božjim kraljevstvom i njegovom pravdom, a sve drugo će nam se nadodati.
U narodu postoji uzrečica: „Bože, daj mi štalicu pa ću kupiti kravicu“, a moja molitva je: „Bože, daj da budem otvorena za kravicu, a ti ćeš mi već providjeti i štalicu (smijeh).“
– Jedno, donekle slično pitanje. U svim svjedočanstvima posebno ističete ulogu fra Zvjezdana Linića. Kada bi Vas danas mlada Simona zamolila za pomoć, kamo i kome biste je uputili?
Primila bih je za ruku i ponovno odvela na Tabor. Rekla bih joj isto ono što su meni rekli: „Klekni pred svetohranište i zazovi Duha Svetoga“, premda nisam znala što je to uopće. I naravno, svjedočila bih joj, ljubila ju, molila za nju i prihvaćala je takvu kakva je. Bog je strpljiv i on čeka da mu otvoriš srce, da čuješ njegov glas i da se ne bojiš. Često kažem: Bogu se s nama nikamo ne žuri, on nikada ne kasni i sa svakim čovjekom ima plan.
Sve o knjizi Simone Mijoković “Kako sam tražila ljubav” možete saznati ovdje.
