Postoje mjesta koja čovjek napusti, ali ona nikada ne napuste njega. Prošlo je više od petnaest godina otkako sam posljednji put stajao za oltarom male crkve u Čari na otoku Korčuli. Od tada sam slavio svetu misu na mnogim mjestima. Susretao sam bezbroj ljudi, slušao zborove, orgulje, skladbe i glasove koji su svojom ljepotom ostavljali snažan dojam.
Ali kad me danas netko upita koja je pjesma u meni ostala živjeti najdulje, moje se misli ne vraćaju velikim katedralama ni poznatim zborovima. Vraćaju se jednoj maloj otočkoj crkvi, starom plastičnom sintesajzeru i nekolicini žena koje su pjevale kao što se moli.
Ne znam ni jesu li razmišljale pjevaju li lijepo. Vjerujem da nisu. Nisu bile školovane pjevačice. Nisu pjevale višeglasno. Nisu nastupale. Jednostavno su stale oko stare časne sestre koja je, s dva prsta na pomalo raštimanom sintesajzeru, započela pjesmu koju do danas nisam zaboravio.
Za mene je sveta misa toga dana bila pri kraju. Sveta pričest bila je podijeljena. Stajao sam za oltarom i slušao.
„Dođite k meni umorni… Dođite k meni, dođite… Za mojim stolom blagujte… Tu svoje rane liječite i svoje duše krijepite…“
Dogodi se katkad da čovjek tijekom svete mise izgovori mnogo riječi, a onda ga jedna jednostavna pjesma nauči više nego vlastita propovijed. Toga dana dogodilo se upravo to. Dok su one pjevale, osjećao sam kako me prolaze trnci. Ali ne zbog glazbe. Ne zbog melodije. Nego zato što sam odjednom shvatio da nitko od njih ne pokušava ostaviti dojam. Nitko nije želio biti zapažen. Nitko nije mislio na sebe. Pjevali su Kristu. I upravo je zato Krist bio tako blizu.
Tek mnogo godina poslije počeo sam razumijevati zašto je ta pjesma ostala živjeti u meni. Nije me osvojio ni stari sintesajzer ni glasovi tih jednostavnih žena. Osvojila me njihova vjera. Pjevale su onako kako se vjeruje. Onako kako majka moli za svoje dijete. Onako kako ribar izlazi na more. Onako kako starac navečer uzima krunicu u ruke. Bez velikih riječi. Bez želje da ih itko primijeti. Samo s pouzdanjem da ih Krist sluša.
Kasnije sam još mnogo puta dolazio u Čaru mijenjati tamošnjega župnika. Posebno sam volio njihove stare čarske napjeve na sprovodima. Nakon svete mise jedan bi muški i jedan ženski glas započeli pjevati njihove drevne napjeve koje nikada prije nisam čuo.
Jednom mi je jedan od njih, gotovo bojažljivo, prišao i upitao: „Padre, smijemo li sada otpjevati ono naše?“ Nikada neću zaboraviti to pitanje. Kao da je pitao dopuštenje da moli onako kako je molio cijeli njegov narod.
Pogledao sam ga i odgovorio: „Pa ja jedva čekam da vas čujem.“ Mislim da se tada nije obradovao samo on. Obradovao sam se i ja. Jer sam shvatio da nisam došao na Korčulu slušati savršeno uvježbane glasove. Došao sam slušati vjeru jednoga naroda.
Od tada je prošlo mnogo godina. Ali kad god u Evanđelju pročitam Isusove riječi: „Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti“, ja ponovno čujem onu malu crkvu u Čari.
Ne vraćam se zbog uspomene. Ne vraćam se zbog pjesme. Vraćam se Kristu koji mi je toga dana, kroz glasove običnih ljudi, pokazao da se najljepše stvari u Crkvi gotovo nikada ne rađaju iz savršenstva. Rađaju se iz srca.
I vjerujem da je baš zato ta mala crkva u Čari ostala jedna od onih svetinja koje čovjek cijeloga života nosi u sebi. Jer postoje mjesta koja napustimo. Ali ona, ako smo u njima susreli Krista, nikad ne napuste nas.
