Dogodilo mi se jednom, u vrijeme blagoslova obitelji. Ulazim u kuću jedne starije gospođe, pozdravljam, a ona me, gotovo s vrata, pogleda i kaže: „Pater Anto, ma tko je vas tako starog poslao u blagoslov?“ Ostao sam bez riječi. Inače se trudim svakome nešto odgovoriti, barem se nasmiješiti, ali tada nisam znao što reći. Samo sam obavio blagoslov i izišao. Možda se baka šalila – vjerojatno i jest – ali u tom trenutku meni baš nije bilo do šale.
Kasnije sam tu zgodu ispričao vjernicima. Jedni su se smijali do suza, drugi su se odmah pobunili: „Ma vidi ti nje! Nema ona pojma o životu!“ I baš me ta reakcija zaustavila. Jer i ona otkriva koliko, zapravo, brzo sudimo – i nju, i sebe, i jedni druge.
Koliko često ljude gledamo samo izvana: po godinama, izgledu, držanju, prvoj rečenici. Koliko lako sudimo, a da ne znamo što netko nosi u sebi. A riječ, jednom izgovorena, zna ostati dugo – i raniti, i poučiti.
U današnjem evanđelju Ivan Krstitelj čini nešto sasvim drukčije. On ne procjenjuje, ne opisuje, ne komentira. On pokazuje i izgovara jednu jedinu rečenicu: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta.“ (Iv 1,29) Ivan ne gleda vanjštinu. Ne mjeri dojam. Ne uspoređuje. On gleda dublje – gleda srcem. Prepoznaje Onoga koji dolazi od Boga.
Evanđelje nas uči da Bog ne gleda kao čovjek. Ne gleda godine, titule, uspjehe ni neuspjehe. Gleda srce. Gleda istinu čovjeka. Gleda njegovu otvorenost, ranjivost i spremnost da primi dar. Zato i Prva Ivanova poslanica kaže: „Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo – i jesmo!“ (1 Iv 3,1)
To je naš pravi identitet. Ne ono što drugi o nama misle. Ne etikete koje nam se lijepe. Ne trenutni dojam. Nego činjenica da smo djeca Božja.
Možda nas ponekad zaboli nečija nepromišljena riječ. Možda se osjetimo neshvaćeno ili pogrešno procijenjeno. Ali baš tada imamo priliku učiti evanđeosku slobodu: ne braniti se pod svaku cijenu, ne uzvraćati istom mjerom, nego ostati u istini i miru. Isus se nikada nije opravdavao. Nije dokazivao tko je. Nije se branio pred ljudskim sudovima. Njegova snaga bila je u tihoj vjernosti Ocu.
U svijetu koji stalno mjeri, uspoređuje i procjenjuje, kršćanin je pozvan gledati drukčije: u drugome prije svega vidjeti čovjeka – brata, sestru, dijete Božje. Možda je baš to mali, svakodnevni put svetosti: ne reagirati naglo, ne suditi brzo, ne živjeti od dojma, nego učiti gledati kao što gleda Bog.
Jer na kraju, nije presudno kako nas drugi vide, nego čiji smo. A mi vjerujemo i ispovijedamo: pripadamo Onome na kojega je Ivan pokazao i rekao – „Evo Jaganjca Božjega.“
