Sv. Josip je također i svetac Pravoslavne Crkve. Kod Srba i nekih drugih pravoslavnih naroda dolazi u varijanti „Josif“. Naziva ga se „pravedni Josif“ ili „Josif Obručnik (zaručnik)“. Ne slavi se 19.03., kao kod rimokatolika, nego se spominje u raznim danima oko Božića, a glavni spomen mu je u nedjelju po Božiću. Ta nedjelja se zove „Nedjelja Bogootaca“, te se uz Josipa spominje i njegovo daljnji predak kralj David. Ne postoji spomen sv. Josipa Radnika 01. svibnja. Ne postoji blagdan sv. Obitelji, a o samoj ideji slavljenja sv. Obitelji, o prikazu sv. Obitelji u ikonografiji i nespojivosti svega toga s pravoslavljem, pisali smo ovdje.
Uz sve to, treba primijetiti da kult sv. Josipa nije u pravoslavlju ni izdaleka toliko naglašen kao kod katolika. Jest svetac, spominje ga se, ikonopiše, ali sve u svemu, nije toliko istaknut kao u katoličanstvu. Ako bismo išli raditi paralelu po „popularnosti“, mjesto sv. Josipa u pravoslavlju bi zauzimao sv. Ivan Krstitelj, kao treća ličnost iza Isusa i Bogorodice.
Generalno, na sv. Josipa kao ličnost se drugačije gleda u pravoslavlju. Ne gleda ga se kao na mladog muškarca u djevičanskom braku, nego kao čuvara hramske Djevice Marije. Evo ukratko priče o tome.
Sv. Josip bio je kraljevskog podrijetla, iz kuće Davidove i Salomonove, unuk Matatov, praunuk Eliezerov, po krvi sin Jakovljev, a po ženidbenom zakonu Elijev[1]. Jer njegov djed Matat umro je nakon rođenja njegova oca Jakova, a Melki, iz roda Natana, sina Davidova, uze Matatovu ženu, majku Jakovljevu, i rodi Elija. I Eli se oženio i umro bez djece, te je nakon njega Jakov, koji mu je bio brat po istoj majci, ali ne po istom ocu, uzeo njegovu ženu za sebe, jer je Mojsijev Zakon propisao da ako čovjek umre bez djece, onda njegov brat treba uzeti njegovu ženu za sebe i podići potomstvo svome bratu. Po tom, tzv. leviratskom zakonu, Jakov uze ženu svoga brata i rodi ovoga sv. Josipa Zaručnika, pa tako Josip bijaše, kako je već rečeno, sin obojice: po naravi – Jakova, a po zakonu – Elija. Zato je sv. evanđelist Luka, iznoseći Kristovo rodoslovlje, nazvao Elija Josipovim ocem, govoreći o Kristu ovako: “bio je sin, kako su mislili, sin Josipov, sin Elijev, sin Matatov” (Lk 3, 23-24), stavljajući Elija umjesto Jakova (odatle razlika u Isusovim rodoslovljima u evanđeljima, to nije proturječnost kako neki misle).
O sv. Josipu postoje različita mišljenja među zapadnim i istočnim kršćanima. Zapadnjaci kažu da je do smrti bio djevac, nikada se nije ženio, dok istočnjaci tvrde da je imao ženu i djecu. Tako Nicefor, stari grčki povjesničar, slijedeći sv. Hipolita, izvještava da je Josip oženio Salomu, ali nemojte misliti (dodaje) da je to Saloma koja je bila u Betlehemu i bila baka Gospodnja, to je bila druga Saloma. Jer ona je bila rođakinja Elizabete i Presvete Bogorodice, a ova je bila kći Hagaja, brata Zaharije, oca Ivana Krstitelja, a Hagaj i Zaharija bili su sinovi svećenika Barahije. Imajući u braku ovu Salomu, kćer Hagajevu, sv. Josip dobi četiri sina: Jakova, Šimuna, Judu, Jošiju (ili Josipa) i dvije kćeri Esteru i Tamaru ili, kako drugi kažu, Martu; a sinaksar za Nedjelju svetih mironosica (žene koje su nosile „miro“, pomast na Kristov grob) dodaje treću kćer po imenu Salomu, koja je bila udana za Zebedeja. A Juraj Kedrin, spominjući dvije Josipove kćeri, kaže da je jedna od njih, Marija, bila udana za Kleofu, Josipova brata, nakon Josipova povratka iz Egipta, ali da je Marija, izgleda, ista osoba kao Marta ili Tamara[2]. Koja god kći bila i koliko god Josip imao kćeri, sigurno je da je Josip bio oženjen i imao sinove i kćeri, i to su ona Isusova braća koja se spominju u evanđeljima.
Nakon smrti svoje žene Salome, sv. Josip je neko vrijeme živio u udovištvu, provodeći dane u čistoći. U Svetom Evanđelju njegov svet i neporočan život posvjedočen je sljedećim, iako kratkim, ali vrlo pohvalnim riječima: „I Josip, muž njezin, koji je bio čovjek pravedan” (Mt 1, 19). A što bi moglo biti veći dokaz za njegovu pravednost od ovoga? Bio je toliko pravedan da je svojom svetošću nadmašio svetost drugih pravednih predaka i patrijarha. Jer tko je bio dostojan postati zaručnikom i kao mužem Prečiste Djevice, Majke Božje? I kome je ukazana takva čast – postati poočim Kristov? Doista, Gospodin je pronašao ovog čovjeka po svome srcu, kojemu je otkrio svoju “nepoznatu i tajnu mudrost” (Ps 50, 8), učinivši ga poslužiteljem otajstva našega spasenja. Uistinu je bio vrijedan takve časti i takve službe, radi svoga života, savršen u krepostima.
Kad je već bio star, oko osamdeset godina, zaručena mu je Prečista Djevica Marija i predana mu za očuvanje njenog djevičanstva (a ne za tjelesni, stvarni brak). Jer Marija je bila dijete začeto čudom, i u trećoj godini predana u Hram da bude djevica; kada je navršila dvanaest godina i nije mogla više biti u Hramu, trebalo joj je naći čuvara. I služio joj je sa svim poštovanjem i strahom, kao Majci Božjoj, i svojoj Gospođi i Gospodarici (o tome ga je uvjerio anđeo koji mu se javio u snu), kao i božanskom Djetetu rođenom od Nje, i za vrijeme bijega u Egipat, i po povratku odande, i za vrijeme boravka u Nazaretu, zarađujući mu hranu radom svojih ruku, jer je bio skromni tesar, iako kraljevskog roda. Jer Gospodin se odlučio roditi u siromaštvu, uzimajući od kraljevske obitelji samo tijelo, ali ne i kraljevsku slavu, bogatstvo i vlast. Stoga se On udostojio imati za svoju Prečistu Majku siromašnu ženu, i siromašnog čovjeka kao poočima, dajući primjer poniznosti. Poživjevši stotinu i deset godina[3], sv. Josip je mirno umro i otišao svojim ocima koji su bili u Šeolu (Podzemlje, Had, pakao), donoseći onamo radosnu i sigurnu vijest da je došao željeni Mesija koji će osloboditi i spasiti ljudski rod, Krist Gospodin, kojemu slava u vijeke. Amen.
Jedna zanimljivost oko ikonografije sv. Josipa – odakle na nekim ikonama rođenja pogrbljeni starac uz njega, kao na donjoj slici?
Dakle, na prikazu Rođenja Kristovog, na samom rubu prizora možete katkad vidjeti pogrbljenog starca koji kao da se pojavio niotkuda. Odakle dolazi na ikoni Rođenja Kristovog, kad se ne spominje u Evanđelju?
Daleko od općeg veselja oko one koja je rodila Krista sjedi Josip duboko zamišljen, a pred njim stoji pogrbljen starac sa štapom. Tako je u ikonografiji ovog blagdana uobičajeno prikazati đavla koji kuša Josipa. Ponekad je Zli prikazan baš kao demon.
Ovdje ikona, na temelju predaje, prenosi i sadržaj nekih liturgijskih tekstova, koji govore o Josipovim sumnjama i njegovom teškom psihičkom stanju. Apokrif govori kako je đavao iskušavao Josipa govoreći mu: „Kao što ovaj suhi štap ne može dobiti lišće, tako Djevica ne može imati potomstvo.“ U tom trenutku štap je procvjetao.
Đavao je odmah našao što će odgovoriti: „To je nemoguće, jer proturječi zakonima prirode“ – uzimajući razne oblike, neprestano se vraćajući, taj se “argument” provlači kroz cijelu povijest Crkve. Dakle, u Josipovoj osobi ikona prikazuje ne samo njegovu osobnu dramu, nego i univerzalnu ljudsku dramu, sraz dvaju svjetonazora: onog za koji ne postoji drugi svijet osim tjelesnog, umom shvatljivog, i onog koji osjeća dodir s nadnaravnim svijetom, uslijed čega biva prosvijetljen i shvaćen.
Na nekim ikonama, Majka Božja je prikazana kako gleda u Dijete, skupljajući u srcu sve što je rečeno o Njemu, ili neposredno pred Njim u vanjskom svijetu; ali u drugima Ona gleda Josipa, kao da svojim pogledom izražava sućut za njegovo stanje. Stoga nas Crkva poziva da budemo tolerantni i suosjećajni, a ne neprijateljski raspoloženi prema ljudskoj nevjeri i sumnji.
Tropar, glas 2:
Josipe, navijestio si čudesa Davidu, Ocu Božjemu: Djevicu si vidio gdje rađa, s pastirima si je proslavio, s mudracima si se poklonio, od anđela si primio vijest: moli Krista Boga da spasi duše naše.
Kondak, glas 3:
Danas je David ispunjen božanskom radošću, a Josip nosi hvalu s Jakovom: jer su primili vijenac srodstva s Kristom, oni se raduju i neizrecivo pjevaju o Onome koji je rođen na zemlji: Milosrdni, spasi one koji te časte.
Molitva:
O sveti pravedni Josipe! Dok si još bio na zemlji, imao si veliku smjelost prema Sinu Božjemu, koji te je blagovolio nazvati svojim Ocem, kao zaručnika svoje Majke, i slušati te: vjerujemo da ćeš sada, nakon što si se nastanio u redovima pravednika u nebeskim stanovima, biti uslišan u svakoj svojoj molbi Bogu i našem Spasitelju. Pribjegavajući tvojoj zaštiti i zagovoru, ponizno ti se molimo: kao što si se izbavio od bure sumnjičavih misli prema Bogorodici, tako izbavi i nas, koje vitlaju valovi smutnje i strasti; kao što si Prečistu Djevicu zaštitio od ljudske klevete, tako i nas zaštiti od svake ispraznosti i zlobe. Svojim zagovorom sačuvaj Crkvu pravoslavnu Njegovu i sve nas od svake zlobe i zla. Ti znaš, sveče Božji, da je Sin Božji u danima svoga zemaljskog života imao tjelesne potrebe i služio si mu u tome: zato te molimo da po svom zagovoru bdiješ nad našim ovozemaljskim potrebama, dajući nam sva dobra potrebna u ovom životu. Još te molimo, zagovaraj nas da dobijemo oproštenje grijeha od tvoga posinjenog Sina, Jedinorođenoga Sina Božjega, Gospodina našega Isusa Krista, i učini nas dostojnima baštiniti Carstvo nebesko po tvome zagovoru, da i mi, prebivajući s tobom u nebeskim stanovima, slavimo Jednoga Trojedinoga Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga, sada i u vijeke vjekova. Amen.
[1] Ženidbeni zakon levirata sastojao se u tome da ako je muž umro ne ostavivši potomstva, onda je brat koji ga je nadživio, prema starom običaju (Post 38 itd.), morao, kao djever (jabam, levir), stupiti u brak s bratovom ženom udovicom. Ovaj je zakon donio Mojsije u Ponovljenom zakonu (Pnz 25, 5-10). Zanimljivo je ovdje napomenuti da levirat postoji i kod mnogih naroda Istoka, na primjer kod Perzijanaca, Indijaca, Afganistanaca, Druza, većine kavkaskih plemena itd. Prema zakonu o leviratu, djeca iz leviratskog braka smatrana su djecom osobe čiju je udovicu djever uzeo u brak prema ovom zakonu, što je značilo „podići potomstvo bratu“.
[2] Ovdje je vrijedno napomenuti da je u gruzijskom kalendaru, među svetim ženama mironosicama i sv. Tamar (odnosno Tamara). Očito, predaja koju je sačuvala gruzijska Crkva slična je predaji da je Tamara mogla biti Josipova kći, a potom i mironosica (nositeljica pomasti na Kristov grob), zajedno sa svojom sestrom Salomom (još jednom kćerkom pravednog starca).
[3] Ova legenda o 110-godišnjem životu Josipovom slična je predaji da je umro u 111. godini, koju nalazimo spomenutu u apokrifnoj “Povijesti Josipa drvodjelje”.
(Izvor: azbyka.ru i tatmitropolia.ru)
Izvor: orthodoxhr.wordpress.com
