Ponekad obeshrabrenja koja imamo u životu mogu postati ohrabrenja. Razočaramo se u svoje planove koji se nisu ostvarili jer smo mislili da je nešto trebalo izgledati drugačije. A što ako je baš tako trebalo biti? Ljudskim očima dolazimo do ograničenih spoznaja i teško je racionalno sagledati što je i kako trebalo biti.
Kao vjernici, svoje povjerenje trebamo staviti u Božje namisli. Upravo zato je povjerenje jedna od važnih karika u našem odnosu s Bogom. Ako vjerujemo samo do određene granice i čvrsto se držimo ljudskih snaga, bilo svojih ili tuđih, onda naša vjera nema temelje. Kad tad će se urušiti, zajedno s našim idealima.
Povjerenje je imala Blažena Djevica Marija, kada je izrekla svoje „da“ Bogu i njegovim planovima.
Glavno i ponekad najteže pitanje je – kako graditi i jačati to povjerenje? Odgovor je: svakodnevno, kroz male kušnje i poniznosti. Čak i ako se uruši, uvijek iznova trebamo obnavljati povjerenje. Ne ljutiti se ako tijek života nije upravo onakav kakav smo mi zacrtali. Možda je fakultet koji niste upisali zapravo drugi smjer kojim vas Bog želi voditi. Možda je prekid veze koju ste željeli zapravo Božja intervencija da vas zaštiti.
Možda je to jednostavnije kazati, ali ponekad je teže povjerovati. Upravo zato Marija nas uči predanju. O svakoj situaciji, ona je promišljala i razgovarala s Bogom: „Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu“ (Lk 2,19).
Toliko snažna rečenica koja nas poziva da se otvorimo Duhu Svetom, da umanjimo sebe i svoja očekivanja te dopustimo Bogu da djeluje u našem životu.
Zašto su toliko važne te dvije radnje? Prva – jer nas uči da Božja riječ i djelovanje ne smiju proći pokraj nas, a da ne zastanemo i zaista pogledamo što Bog čini u našem životu. Možda nas kroz neke situacije koje su nam sada nejasne Bog uči i želi pročistiti. Druga – prebiranje u srcu – uči nas da ne rasipamo ono što smo primili. Jednostavnim rječnikom: jezik je ponekad prebrz. Izgovorimo mnogo svojih misli koje nismo niti oblikovali, a kamoli odvagnuli trebamo li ih uopće izreći. Jezik treba raditi u suradnji s cijelim našim bićem. To znači zastati i promisliti što je važno prenijeti drugima, a što je važno ostaviti za sebe.
Ako promislimo prije nego što izgovorimo, izbjeći ćemo mnoge loše odluke, nepotrebne sukobe i riječi koje zapravo i ne mislimo.
Dok mi govorimo, često projiciramo samo vlastite misli. Zato je važno da zastanemo i dopustimo Duhu Svetom da govori i djeluje kroz nas. To razmatranje događaja u srcu činila je Marija i to isto trebamo i mi u našim svakodnevnim životnim situacijama.
Marija je imala mudrost od koje trebamo učiti: razmisliti o situacijama i određenim događajima, te u nutrini osluškivati što nam Bog želi poručiti i na koji način nas želi oblikovati.
U Božjem planu ništa nije slučajno, pa ni mi sami. Stvorio nas je na svoju sliku i želi da živimo u punini.
To pouzdanje i predanje odluke su koje trebamo donositi svaki dan iznova. Dobra je vijest da se uvijek možemo iznova odlučiti vratiti na taj put. Stoga, neka to bude molitva koju ćemo izreći svakog jutra i naša svjesna odluka: staviti svoj život i svoje planove u Božje ruke, a svoje bližnje pod zaštitu dragocjene Krvi Kristove.
„Uzdaj se u Gospoda svim srcem svojim i ne oslanjaj se na vlastiti razum. Misli na Nj na svim svojim putima, i On će poravniti tvoje staze“ (Izreke 3,5-6).
