Vlč. Željko Lovrić, župnik zagrebačke Župe sv. Leopolda Mandića Ljubljanica-Voltino, posljednjih je dana privukao veliku pozornost pjesmom “Ispovijed s asfalta”, neobičnim spojem duhovnosti i ulične poetike. Omiljeni i nekonvencionalni svećenik u nedjeljnom intervjuu bez zadrške govori o vlastitom putu koji ga je oblikovao – od ratnog djetinjstva i traženja smisla do svećeničkog poziva i niza zapaženih projekata koji su pomaknuli granice pastoralnog djelovanja. Pred čitateljima se otvara iskrena priča o čovjeku koji želi biti blizu i oltaru i asfaltu.
Nedavno ste objavili videospot i pjesmu “Ispovijed s asfalta”, snažan spoken-word zapis s elementima rap poetike koji spaja duhovnu poruku i društvenu kritiku. Spot je u kratkom roku pogledalo više od milijun ljudi, a reakcije su uglavnom – oduševljenje. Je li vas to iznenadilo?
Da, iznenadilo me što je većina komentara pozitivna, rekao bih čak 99 posto, što je zaista rijetkost. Moram priznati da sam, s obzirom na to da je riječ o projektu evangelizacije, bio spreman i na negativne reakcije – od kritika zbog korištenja umjetne inteligencije do pitanja što jedan svećenik ima repati ili se baviti hip-hopom. No, začudo, takvih reakcija gotovo da i nema, i to me iskreno raduje.
Je li tko od svećenika reagirao, jesu li vam nadređeni možda poslali kakav e-mail?
Ne, nisu. Crkva me, uostalom, ne bi postavila na ovu službu da u mene nema povjerenja. Svi mi svećenici prolazimo svojevrsna “testiranja” prije nego što postanemo župnici. Tek nakon godina službe, često i dvadesetak, dobiva se takva odgovornost. Važno je pokazati stabilnost, zrelost i odgovornost da nećeš osramotiti ni sebe ni Crkvu. Biti župnik nije samo služba nego i velika čast i odgovornost. Kada bi Crkva negativno reagirala na ono što radim, onda bi me smijenila, ali ne vjerujem da će do toga doći jer ovo što radim smatram dijelom poslanja Crkve. Nastojim pažljivo odvagnuti svaki korak da ne povrijedim “majku Crkvu” niti sablaznim ljude. U tom smislu držim da je ovaj potez bio ispravan iako sam mnoge noći proveo razmišljajući hoću li se odlučiti na takav iskorak. Na kraju je prevagnulo uvjerenje da vremena postaju sve napetija, i u svijetu i kod nas. Moramo biti spremni biti ljudima na raspolaganju. Tko zna, možda ćemo već sutra zajedno s ljudima morati tražiti sklonište ili pomagati ranjenima. U takvim okolnostima važno je biti blizu čovjeku.
Nadajmo se da neće doći do tog, najcrnjeg scenarija, ali cijela ova priča zapravo je i na tragu preporuka pape Lava, koji je od svećenika zatražio nove načine evangelizacije i približavanja evanđeoske poruke suvremenom čovjeku?
Da mi je netko prije godinu dana rekao da ću napraviti ovakav iskorak, teško bih u to povjerovao. No Crkvu ne odražava samo institucija nego i Duh Sveti i darovi koje on daje – ono što nazivamo karizmom. Ako mu se čovjek prepusti, Duh Sveti daje snagu za iskorak, za evangelizaciju i naviještanje žive Božje riječi. U toj karizmi čovjek prepoznaje i pravi trenutak kada nešto treba učiniti. I upravo bi to najprije trebali činiti Bogu posvećeni ljudi, oni koji čine duhovno tkivo Crkve. Ako mi, kao kler, ne budemo ti koji će istupati i predvoditi, onda će vjernici ići naprijed, a mi kaskati za njima, što bi bilo problematično. Mi smo pozvani biti pastiri, a pastir uvijek ide ispred.
U pjesmi pozivate Crkvu da se probudi. Stihovi “Budimo svjetionik, a ne samo zid, vratimo ljudima vjeru i vid” nose jasnu i snažnu poruku.
Ti su stihovi dugo sazrijevali, zapravo onoliko dugo koliko i sam ja kao svećenik. Moj put prema svećeništvu trajao je deset godina i imao sam sreću imati sjajnog župnika koji mi je bio uzor. Ali nisu mi se svi svećenici svidjeli. Svatko od nas u sebi procjenjuje je li neki svećenik dobar i u kojem smislu, zna li prenijeti poruku koju od njega očekujemo. Neki imaju dar govora, neki dar pjevanja, a neki jednostavno ne pronađu put do ljudi. Upravo kroz ta iskustva učio sam i iz dobrih i iz lošijih primjera. Zahvalan sam i na jednima i na drugima jer su me oblikovali i pokazali kakav želim, ali i kakav ne želim biti svećenik. Svome župniku, koji mi je bio uzor, skidam kapu, ali istodobno sam tražio potvrdu da takvih svećenika ima još. Poslije sam, srećom, susretao i mnoge druge izvrsne svećenike koji su mi dali dodatni poticaj da se pripremam i gradim tijekom godina. No bilo je i trenutaka kada sam gotovo odustao. Zato ni ova pjesma nije nastala odjednom.
Otkad pišete pjesme?
Pišem od mladosti, još od vremena Domovinskog rata, kad sam kao petnaestogodišnjak bio duboko potresen događajima oko sebe. Tada su nastajali prvi stihovi, možda nespretni i mladenački, ali iskreni. Nikada ih nisam objavio; ostali su u bilježnicama kao neka vrsta osobnog dnevnika. Ali trenutačni događaji u svijetu ponovno su me podsjetili na ta vremena. Ne želim zvučati pesimistično, ali čovjeka obuzme nelagoda kada vidi koliko lako svijet može skliznuti u sukobe i manipulacije. Podsjetilo me to na iskustva iz Domovinskog rata i na poruke koje smo tada slušali. Posebno mi u tom kontekstu odzvanjaju riječi kardinala Franje Kuharića: “Ako je netko razorio tvoj dom, nemoj ti njegov. Ako je netko zapalio tvoju kuću, nemoj ti njegovu. Ako je netko ubio tvoju majku ili sestru, nemoj ti njegovu.” To su riječi koje i danas snažno odjekuju iako ih sve rjeđe čujemo. Mislim da je tada Crkva znala jasno i hrabro progovoriti, kao majka koja upućuje, smiruje i poziva na dobro. Upravo ta misao, zajedno s osobnim iskustvom i dugim unutarnjim procesom, na kraju je iznjedrila i ovu pjesmu.
Rekli ste da ste koristili umjetnu inteligenciju. U kojem smislu?
Kao i većini ljudi, vlastiti glas na snimci nije mi se posebno sviđao pa sam ga malo “ispeglao”, posložio i zadržao ono što mi je zvučalo dobro. Je li to umjetna inteligencija? Pa, na neki način jest, ali budimo iskreni, studiji koriste takve alate već dugo, koristili su ih puno prije nego što su postali dostupni svima. Danas gotovo svi pjevači koriste tehnologiju za obradu glasa, pa sam to učinio i ja.
Koliko vidim, slušate Rammstein, odakle to? I što još slušate?
Kao i većina mladih, slušao sam The Prodigy, oni su mi bili baš posebni. I danas ih katkad pustim, osobito kad mi malo treba “ventil”. Naravno, oni nisu jedini. Rammstein slušam kad osjetim ljutnju, ta me glazba zapravo smiri, kanalizira moju energiju. Kao da izbaci višak napetosti iz mene, pa se na kraju više i ne ljutim. Ipak, katkad mi čak nedostaje ta sirova emocija.
U mladosti sam slušao i ono što je obilježilo vrijeme u kojem sam odrastao – domoljubne pjesme. Kao dječak sam znao zaplakati na “Moju domovinu”, u meni se tada rađala ljubav prema domovini iako mi političke okolnosti nisu bile jasne. Naime, sjećam se jedne situacije iz djetinjstva koja mi je danas pomalo i smiješna, ali tada je bila ozbiljna. U hodniku kuće visjela je slika Srca Isusova u lijepom zlatnom okviru. Bilo mi je oko 13 godina, vrijeme prijelaza iz jednog sustava u drugi. Kao pripadnik posljednje generacije pionira, bio sam mlad, naivan i, da budem potpuno iskren, neupućen i neodgojen u tom povijesno-vjerskom smislu. U Kumrovcu sam kupio album s Titovim slikama i kad sam došao kući, jednostavno sam skinuo sliku Srca Isusova i na njezino mjesto stavio Tita. Moji roditelji nisu bili politički angažirani, o teškim se temama kod nas doma šutjelo, pa nisam imao pojma o dubini onoga što radim. Tek poslije sam shvatio kakvu sam zapravo glupost učinio. Na to me upozorio župnik kad je došao blagosloviti kuću i primijetio da visi neka druga slika. Tada sam počeo razumijevati dublji kontekst i vjere i povijesti. Moj djed je, primjerice, završio u logoru, ali o tim se stvarima u obitelji jednostavno nije govorilo. Zanimljivo je kako život posloži stvari – kao da danas na neki način vraćam taj dug iz djetinjstva jer sa svojim župljanima već godinama u nizu redovito vršim pobožnosti upravo tom istom Srcu Isusovu, uključujući i pobožnost devet prvih petaka.
Odakle ste zapravo, gdje ste rođeni, imate hercegovačko prezime…
Dolazim iz kraja oko Novog Marofa. To je prostor na kojem su se tijekom povijesti događale razne stvari, pa i ratovi. Po podrijetlu sam ipak i Hercegovac – moji preci dolaze iz Rame, odakle su se selili tijekom turskih osvajanja. Ima nas Lovrića na raznim stranama, od Slavonije do Dalmacije, a župne knjige bilježe i kada su se pojedine obitelji doselile.
Po čemu pamtite djetinjstvo i kada se rodio poziv za svećeništvo?
Djetinjstvo pamtim po jednoj vrsti emotivne praznine. Otac je radio u Njemačkoj, majka je ostajala sama s nas šestero djece i nosila velik teret. U takvim okolnostima dijete traži toplinu gdje god može. Ja sam je pronašao u baki. Ona nije bila samo nježna nego i duboko pobožna. Sjećam se kako sam je kao dijete pitao s kim razgovara dok moli, a ona bi rekla: “S Isusom.” To me fasciniralo. Počeo sam i sam tako “razgovarati” – dječje jednostavno, gotovo kao neka vrsta teološkog dadaizma, ali iskreno. To je bio moj prvi susret s molitvom. Jednom me baka odvela u crkvu i rekla: “Evo, ovdje živi Isus.” Ugledao sam svećenika na oltaru i potrčao prema njemu, zagrlio ga i rekao: “Pa ti si živ!” Taj trenutak bio je presudan. Tu sam upoznao i svog prvog prijatelja, počeo ministrirati i polako je krenuo moj put.
Veliku ulogu imala je i toplina koju sam tamo doživio – ljubaznost, pripadnost, pa i sitnice poput kruha s pekmezom koje su nam dali u župnoj kući. Možda zvuči banalno, ali upravo uz takve male geste rađa se osjećaj doma. A kada to dijete osjeti, to ostaje za cijeli život. Poslije se ta ljubav širila prema Bogu, prema Crkvi, ali i prema umjetnosti. Župnik nam je objašnjavao slike, svece, simboliku, učio sam, gledao i razumijevao. Danas vidim da je upravo ta kombinacija topline, ljepote i smisla bila ključna za moj poziv.
Kakva je bila reakcija vaših roditelja kad ste im obznanili da idete u svećenike, s obzirom na to da oni nisu išli u crkvu?
Iskreno, to je za mene bio ozbiljan unutarnji izazov. Uoči ređenja za đakona prolazi se važan trenutak kada se, među ostalim, prihvaća i obveza celibata. To nije mala stvar, time zapravo govoriš “ne” jednom uobičajenom životnom putu – braku, obitelji, svemu onome što se podrazumijeva. Naravno, uvijek postoji mogućnost odustajanja, ali to bi značilo odustati od ideala. A znamo koliko je opasno kad čovjek počne sumnjati u vlastite ideale, kao da se u njemu gasi neka unutarnja vatra. U tom kontekstu posebno pamtim riječi svoga oca. Nije bio čovjek od velikih filozofija, ali mi je jednom, dok smo radili oko kuće, rekao: “Ako si već krenuo, nemoj odustati. Nemoj od sebe napraviti budalu.” Jednostavno, ali snažno. To je bila njegova životna mudrost – budi uporan i idi do kraja. Tu poruku nosim cijeli život.
Je li putem bilo sumnji?
Naravno da je bilo i sumnji i teških trenutaka. Mislim da čovjek koji nikada ne sumnja zapravo i ne vjeruje istinski. Sjećam se susreta s pomoćnim zagrebačkim biskupom Đurom Kokšom, koji je bio i pisac i kolekcionar umjetnina, a koji me pitao: “Jesi li ikada posumnjao u Boga?” Odgovorio sam: “Bože sačuvaj”, na što mi je uzvratio: “Ne brini se, već budeš!” To me je tada duboko uzdrmalo, ali poslije sam shvatio da su sumnje sastavni dio puta.
U jednom razdoblju čak sam se i udaljio, radio sam kao vjeroučitelj i mislio da se više neću vratiti u svećeničku službu. Upoznao sam i djevojku i to je bila ozbiljna veza. Ali rekao sam Bogu: “Ako me zoveš, vratit ću se.” I njoj sam to iskreno rekao i odgovorila je da je to u redu.
Kako je došlo do prekretnice?
Prekretnica se dogodila kroz jedno snažno iskustvo molitve. Bio sam dio molitvene zajednice u kojoj se molilo na vrlo intenzivan način, iz srca. Isprva mi je to bilo neobično, ali onda se dogodilo nešto što me duboko potreslo – molili smo za teško bolesno dijete, i već sljedeći dan stigla je vijest da se njegovo stanje čudesno popravilo. To me je snažno dotaknulo. Kao da sam prvi put doista osjetio da Bog djeluje. Tu sam ponovno prepoznao svoj poziv.
No povratak nije bio jednostavan. Kada sam se vratio s tom odlukom biskup mi je rekao da me zapravo ne treba jer ima dovoljno ljudi. To me potpuno slomilo – ostao sam “ni na nebu ni na zemlji”, bez sigurnosti, bez plana. No tada se dogodio neočekivan obrat: zagrebački nadbiskup Josip Bozanić primio me i dao mi je priliku.
Što je bilo s djevojkom?
Ona je pokazala veliku zrelost, rekla je da se ne želi staviti između mene i Boga. Takve veze, iako ne završavaju brakom, ostaju duboke i posebne – to su, rekao bih, srodne duše koje nadilaze svakodnevne kategorije. Danas osjećam da sve što radim mogu raditi slobodno, upravo zato što sam donio svjesnu odluku. I vjerujem da je ta sloboda jedan od najvećih darova.
Čujete li se katkad?
Zapravo ne, izuzev prije njezina vjenčanja, kada je došla kod mene po blagoslov. Očito je naša ljubav bila na visokoj razini jer mi je time dala svoj posljednji, ali jako zdrav pogled na ono što smo imali.
Koliko ste već župnik u Voltinu?
Trinaest godina.
Je li to sretan ili nesretan broj?
Mislite zbog mogućnosti premještaja? Ta mogućnost uvijek postoji, ali moram naglasiti da smo se mi zakleli na poslušnost. Što god odluči nadbiskup zagrebački, ako kaže da idem na selo saditi krumpire i hraniti kokoši ili u neku drugu gradsku župu, ja sam spreman. Izuzetno sam odan svojoj majci Crkvi.
Vi ste i dopredsjednik Udruge hrvatskih likovnih umjetnika i kritičara. Koliko već dugo?
Na toj sam funkciji od Božića, odnosno od posljednjega glasovanja, koje je održano krajem prošle godine. Iskreno, to se već neko vrijeme i najavljivalo. Vjerojatno su prepoznali da sam organizacijski prilično aktivan jer smo već tri godine prije toga uspješno surađivali. U tom razdoblju organizirali smo izložbe za Božić i Uskrs na kojima bi sudjelovalo po 50 umjetnika. Htio sam u župi stvoriti svojevrsni kulturni boom – spojiti vjeru i umjetnost. Smatram da je kultura jedan od najboljih pokazatelja duhovne širine čovjeka i da je to vrijedan dodatak vjeri, iako svi ne razmišljaju tako.
Posebno me veselilo što su se umjetnici rado odazivali i dolazili, čak i više nego na neka druga mjesta. Sami su znali reći da kod nas osjećaju gostoljubivost i otvorenost. Nakon izložbi uvijek smo organizirali druženja, a znao sam biti i DJ na domjencima. Tako se s vremenom stvorila bliskost i zajedništvo. Zato je, valjda, bilo i prirodno da predlože da se aktivnije uključim i preuzmem dio odgovornosti. Sjedište udruge danas je ovdje, a ja sam prihvatio ulogu dopredsjednika.
Vi i sami slikate, gdje sebe smještate, u koji umjetnički pravac?
Najbliži mi je ekspresionizam, privlači me pokret, emocija, ta unutarnja napetost koja izlazi na površinu. Jedna profesorica mi je, nakon što je vidjela moj “Portret Doriana Graya”, rekla da u mojim radovima vidi upravo tu snažnu ekspresiju. I ta se ljubav prema slikanju ponovno probudila otkako sam aktivniji u udruzi. Prije toga sam godinama bio udaljen od slikanja i pisanja jer sam se bavio građevinskim poslovima, što, realno, i nije tipičan svećenički put.
Tu dolazimo i do jednog šireg problema u Crkvi – još uvijek ne prepuštamo dovoljno odgovornosti laicima, osobito u stvarima poput gradnje i financija. To bi nam svima olakšalo, ali očito postoji određeno nepovjerenje. Sustav je postavljen tako da svećenik često mora kontrolirati stvari koje zapravo ne bi trebao. S druge strane, ne treba ići ni u drugu krajnost, kao što se dogodilo u nekim zapadnim zemljama, gdje su laici preuzeli gotovo sve, pa se izgubila jasna struktura. Crkva mora imati ravnotežu – laici imaju svoju važnu ulogu, ali odgovornost i vodstvo pastira ne mogu se jednostavno zamijeniti. Ako se ta ravnoteža izgubi, cijeli se sustav počinje urušavati.
Možete li izdvojiti tri najvažnija projekta koja ste realizirali?
Prvi projekt vezan je uz profesoricu Renatu Novoselac, koja mi je nakon potresa pokucala na vrata s molbom da primimo tridesetak djece koja su ostala bez prostora za rad, a željela su nastaviti učiti svirati violinu. Upravo smo bili završili pastoralni centar i, iako sam imao neke druge planove, stvari su se spontano presložile. Prihvatili smo ih i taj je projekt sljedećih pet godina iznimno uspješno funkcionirao. Riječ je o djeci i mladima oštećena sluha, ali i djeci s različitim razvojnim teškoćama s kojima profesorica Novoselac radi po posebnoj metodi, jedinstvenoj na svjetskoj razini. Kruna tog rada bila su dva velika koncerta na kojima su nastupili uz Zagrebačku filharmoniju. Zamislite, djeca koja se suočavaju s takvim izazovima nastupaju uz vrhunske glazbenike. To je projekt na koji sam iznimno ponosan jer je donio ono najvažnije: radost, samopouzdanje i osmijeh na lica te djece.
Drugi projekt također je povezan s Renatom Novoselac, ali ovaj put s onkološkim bolesnicima. U suradnji s udrugom Jedra i Sandrom Karabatić pokrenuli smo inicijativu koja istražuje može li glazba imati terapijski učinak tijekom kemoterapije, odnosno može li pomoći bržem oporavku organizma. To je, koliko znamo, potpuno novo područje istraživanja. Već smo organizirali koncert u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, gdje su uz Zagrebačku filharmoniju nastupili i oboljeli – djeca i odrasli. Sudjelovali su i ugledni hrvatski skladatelji i dirigenti, a imao sam priliku i sam sudjelovati kao izvođač i dirigent. To je iskustvo koje se ne zaboravlja.
Treći je projekt možda manje vidljiv, ali jednako je važan. U župi razvijamo sustav psihološke pomoći za ljude koji se nalaze u teškim životnim situacijama, ali iz različitih razloga ne bi potražili stručnu pomoć u institucijama. Kod nas mogu doći anonimno, bez straha od stigme ili evidencije, a pomoć pružaju stručne osobe. To je iznimno važno u pastoralu jer postoje situacije u kojima ni mi kao svećenici više ne možemo pomoći sami, nego je potrebna profesionalna podrška.
Koliko vas je u ovoj župnoj kući?
Trenutačno smo trojica – ja kao župnik, još jedan svećenik i đakon. No sve do prošle godine bio sam sam u župi koja broji oko deset tisuća vjernika. U takvim okolnostima jednostavno nije moguće jednako kvalitetno pokriti sve segmente svećeničkog rada. Jedan čovjek ne može istodobno biti na sprovodu, krstiti, vjenčavati, služiti mise i ispovijedati.
A nikad ne znate koliko će toga biti jer ljudi umiru i rađaju se…
Često su mi se događala preklapanja i to su situacije koje je nemoguće kvalitetno pokriti sam. Zbog toga sam godinama tražio pomoć, ali uvijek je negdje drugdje bila veća potreba. Svake godine dio svećenika umre ili ode, i stalno se zapravo “krpaju rupe” u sustavu. Na kraju sam, rekao bih, imao i malo milosti nadbiskupa pa sam dobio pomoć, ali ne u obliku kapelana, nego pastoralnog pomoćnika. To je velika razlika: kapelan je izravno podređen župniku, dok pastoralni pomoćnik ima veću autonomiju. Može, primjerice, reći da ima predavanje ili znanstveni skup i otići, dok ja ostajem odgovoran za župu. Ipak, suradnja s dr. Danielom Pataftom, profesorom na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, doista je izvrsna. Iako nismo isti po karakteru niti se u svemu slažemo, imamo vrlo dobar odnos, riječ je o vrijednom i vrlo predanom čovjeku.
Što đakon radi?
Naš đakon Stipe Šarić ima petero djece, a sada već i unučad. Jedan od njegovih sinova krenuo je i putem svećeništva. On pomaže koliko može – a može krstiti, vjenčavati i sudjelovati u mnogim obredima, ali ne može ispovijedati niti služiti svetu misu. Budući da radi u školi kao vjeroučitelj, preko tjedna je ograničen, no subotom često uskoči kada je više krštenja ili vjenčanja pa ja ne mogu sve stići.
Nemate časnu sestru?
Nažalost, nemamo. Zapravo, njihov je manjak danas još izraženiji nego svećenika. Razloga za to je više, a jedan od njih je i promjena u shvaćanju njihova poslanja. Nekada je bila snažno naglašena njihova dimenzija služenja Crkvi, zajednici, župi. To nije bilo “služenje” u negativnom smislu, nego svjesno darivanje sebe nečemu većem – život posvećen Bogu i višim idealima.
Danas se takav oblik života teže razumije. Već i sama ideja volontiranja mnogima je strana, a kamoli potpuno predanje. U tom smislu došlo je do promjena i unutar redovničkih zajednica – mnoge su redovnice visokoobrazovane, preuzele su drukčije uloge i odgovornosti, što je samo po sebi vrijedno, ali je istodobno promijenilo i sliku njihova tradicionalnog djelovanja u župi. Katkad se izgubi i ona jednostavna dimenzija zajedništva i međusobnog služenja, koja je nekad bila temelj redovničkog života. A kad se to naruši, teško je održati stabilnost i privući nova zvanja. Zato danas dolazimo u situaciju da ih je sve manje i da ih često više i nemamo u župama.
U župnom stanu imate malu “Noinu arku”, a posebno mi je impresivan jastreb na balkonu.
To je jastrebica Lili koju odmilja zovem gospođa Kokoš.
Krade kokoši po susjedstvu?
Ne smijem joj to dopustiti, puštam je samo navečer kad šetamo nasipom. Ali ona mi je važna iz osobnog razloga. Kao dijete sam imao jastreba – pao je iz gnijezda, a ja sam ga pronašao u šumi i othranio. Taj jastreb postao mi je pravi ljubimac. Kad sam s četrnaest godina odlazio u Zagreb u sjemenište, dogodilo se nešto što nikad neću zaboraviti – pratio je vlak sve do Zaprešića. Nakon toga je nestao. Ta me slika prati cijeli život. Možda na neki način danas kroz Lili vraćam taj dug, tu nedovršenu priču. I ako bih se morao usporediti sa životinjom, rekao bih da u meni ima nešto jastreba, jer sam oprezan, distanciran, ne puštam ljude baš tako lako blizu.
Dobro, jastreb još nekako, ali ova velika zelena iguana, kako je ona završila kod vas?
Fascinira me kod nje to što je riječ o “preživjeloj vrsti”. Iguane su, u nekom obliku, opstale još od vremena dinosaura. To mi je uvijek bila simbolika snalažljivosti i opstanka – nije loše biti malen i prilagodljiv jer upravo su takvi preživjeli. Ljudi ih se često boje jer izgledaju neobično, gotovo prapovijesno, ali zapravo su mirne životinje. Ovu sam uspio pripitomiti i neće jesti iz tuđe ruke, samo iz moje. Reagira na glas, na prisutnost, čak se i “oglasi” kad me dugo nema. To me uvijek iznova podsjeti koliko je priroda, odnosno Božje stvaranje bogato i raznoliko. Kada to vidiš, teško ti je razumjeti zašto ljudi biraju sukobe kad oko sebe imaju toliko ljepote.
Treći član je i najvjerniji, pas Dante, koji se pojavljuje i u spotu.
Dante je stalno uz mene, osim kad sam na misi. Navečer, kad zatvaram crkvu, ide sa mnom. Ja ostanem moliti, a on ode u prvu klupu, sjedne i gleda me cijelo vrijeme. Kao da zna što radim. Svi koji imaju psa znaju taj osjećaj kad se “pogodite”. On je aristokratski pas, a ja imam neku svoju disciplinu i urednost koju sam izgradio životom u Crkvi. Nekako smo se savršeno našli. I ime nije slučajno. Kad sam razmišljao o projektima i evangelizaciji, htio sam da ima i simboliku – zato Dante. A znamo što to ime nosi.
Trenutačno je u vašem župnom izložbenom prostoru, Katakombi Novoj, izložba Stephana Lupina. S njim ste se baš “kliknuli”?
Mentalno smo se odmah prepoznali, razumijemo se bez puno objašnjavanja. Volio bih reći i na duhovnoj razini, iako on nije klasično “u vjeri”, ali savršeno razumije što želim reći. To mi je posebno zanimljivo – kao da razgovaram sa starijim bratom. Ta je suradnja bila potpuno spontana i prirodna. Istina, zemljaci smo, ali to ništa ne znači samo po sebi, s nekima jednostavno “klikneš”, a s nekima ne. S Lupinom se to dogodilo odmah.
Njegova izložba traje do 25. ožujka, pa pozivam sve koji je još nisu vidjeli da iskoriste ovih nekoliko dana. Riječ je o zanimljivom susretu dviju avangardi – jedne duhovne i jedne svjetovne. A suradnja se nastavlja i dalje – Lupino sudjeluje u snimanju mog novog spota “Buzdovan”, koji planiramo objaviti na Cvjetnicu. Pjesma govori o ljubavi koja se katkad, nažalost, pretvara u oružje, o trenutku kada ono što je bilo dar postane sredstvo povrede. To je iskustvo koje mnogi prepoznaju.
Što dolazi nakon Lupina?
Kada je riječ o samim Katakombama, već nas čeka nova izložba i to vrlo snažna. Otvorenje je na Cvjetnicu, istoga dana kada izlazi i spot “Buzdovan”. No ono pravo rušenje zidova događa se odmah nakon Uskrsa, 8. i 9. travnja, kada pripremamo dvodnevni duhovni i kulturni potres.
O kakvom je potresu riječ?
Zamislite to kao svojevrstan “Egzodus asfalta”. Prvoga dana, 8. travnja, kroz moju izdavačku kuću Deodatus predstavljamo zbirku i monodramu Jaske Borovčevića, Roma iz Zenice, čovjeka s teške margine čija priča nije pisana tintom, nego životom koji ne oprašta. Idućeg dana, 9. travnja, izlazim ja s promocijom svoje knjige i albuma “Planina suza bogova”. Zato sam i u pjesmi rekao da je brod naše civilizacije udario u santu oholosti i da tone. Miševi prvi napuštaju brod. Jasko i ja na neki smo način migranti duha – bježimo iz države prijezira, mržnje i jeftinog raskola u neku našu, duhovnu “Dolinu snova”, ali se pritom ne mičemo, niti on iz Zenice, niti ja sa zagrebačkog asfalta. Želim da ljudi dođu te dvije večeri i osjete kako zvuči istina kad padnu sve maske, i tek tada će razumjeti riječi moje da je Evanđelje za “rovove i mračne dubine”.
Za kraj, moram vas pitati kakvo je iskustvo bilo vaše nedavno planinarenje po Andama, zašto ste odabrali tu avanturu?
Moram priznati da se u jednom razdoblju, prije odlaska u Ande, nisam baš znao voljeti. Davao sam se drugima, ali se čovjek s vremenom može isprazniti ako ne prima ništa zauzvrat. Postoje stvari koje se ne mogu nadoknaditi i tada se duša počne sušiti. Taj odlazak bio mi je važan jer sam Boga počeo prepoznavati na dublji način, kroz tri dimenzije. Prva je objava, kroz Sveto pismo. Druga je čovjek, kako i Isus govori: “Bio sam gladan, bio sam žedan…” – i tu sam dimenziju živio. No nedostajala mi je treća – susret s Bogom u stvorenome, u prirodi, u “majci zemlji” i ljepoti koju je stvorio. I upravo tu nešto se u meni zaokružilo.
I to ste doživjeli na Andama, na kojoj visini?
Penjao sam se do otprilike 4000 metara, s još dvojicom i vodičem jer nije sigurno ići sam. Nisam tip koji bi se igrao takvim stvarima. Zanimljivo je da se nikada nisam osjećao bolje nego gore. A upravo sam to i tražio – mjesto bez buke, bez smetnji, bez viška podražaja. Nismo koristili mobitele osim za nužnu komunikaciju među sobom. Često smo bili i fizički razdvojeni, ali uvijek ne previše, da se možemo vidjeti. To iskustvo ostavilo je na mene iznimno snažan dojam, usudio bih se reći da je to bilo novo unutarnje građenje. Teško je to opisati riječima jer postoje trenuci koje jednostavno treba doživjeti da bi ih se razumjelo.
