Mjesto radnje, Zadar. Bio je kraj svibnja, a mi na proputovanju prema Pagu, gdje se u Povljani trebalo održati vjenčanje. Nakon ručka na povijesnom Poluotoku, radi posjeta prijateljičinoj obitelji u sjevernijem, novom dijelu grada pozvala sam taksi. Mladi taksist u nenametljivom je razgovoru podijelio sa mnom svoju životnu filozofiju jednostavnih istina – da je ljepota života u popodnevu uz more, bez mobitela, i barem jednoj obiteljskoj „teti koja će ti uvik ispeć kumpira“. A ne u zaletu za što većom brzinom, prema nigdje. I ne u čvrsto izoliranim betonskim kvadratima koji se pretaču u digitalne brojeve, u kojima se zadržimo tek toliko da opet možemo požuriti za brzinom.
Zadar pripada u mjesta na hrvatskoj obali koja su posljednjih godina najviše obilježena trendom resortizacije i apartmanizacije. Međutim, pored nicanja golemih hotelskih kompleksa i gradnje ružnih kockastih betonsko-čeličnih kutija za apartmane, događa se još nešto zanimljivo. Na rubovima grada ima obiteljskih kuća okruženih okućnicom koja obvezno uključuje zelenu“ pergolu“, stabla koja stvaraju hlad a nerijetko i cvjetnjak i povrtnjak, što je ljeti prirodna obrana od vrućine i oaza mira. Takve se obiteljske kuće nerijetko ruše, a na njihovim mjestima niču stambene zgrade neizvjesnog broja katova, čija je okolina izbetonirana. Zadar tako sve više nalikuje na betonsku slagalicu lego-kocaka. Nije ovo lamentiranje nad nekadašnjim sporijim i skromnijim načinom života, niti tek kritika hipermaterijalizma koji neizbježno dolazi s turizmom. Ovo je čuđenje nad eliminacijom dvorišta i zelenila. I postavljanje najvažnijega pitanja, što znači dobro živjeti. A odgovor na nj i nehotice mi je dao moj taksist.
„Svi jure ka da će ne znam kamo stići. I svi su na ekranima“, rekao je. Dobro, to je poznato, pomislila sam. „Ja imam drukčiju filozofiju. Nikamo ne treba juriti. Ja svake nedjelje popodne odem na more. Isključim mobitel. Gledam u more, kupam se, budem u miru. I to je lip život. Tu se ja resetiram“, ispričao je. Zatim je nastavio o obiteljskim odnosima. „Ma znate, u svakoj familiji ima ona neka teta ili baba…kojoj nisu sve daske na broju, ali koja će te uvik primit i zagrlit. Kojoj uvik moš doć, i koja će ti uvik reć ‘Ja ću tebi ispeć kumpira’“. To njemu mnogo znači, imati takve osobe u životu, koja ti svoju ljubav neće uvjetovati i naplaćivati, nego će biti tu za tebe. Moj mi je taksist i ne znajući odgovorio na pitanje i dao snažnu lekciju. U njoj je bilo sve: i digitalni minimalizam, i obitelj, i ekologija, i inkluzija. „Ne juri. Stani. Isključi mobitel, gledaj i slušaj more. I posjeti nekoga tko te čeka, tko će ti ‘uvik ispeć kumpira’, bila je poruka za mene. A i sama trebam biti pekačica krumpira, okupljalište, dom.
„Drago mi je da tako razmišljate“, rekla sam taksistu, „trebali bi se ljudi koji tako misle i žive povezati, osnovati neku zajednicu…“. On se na to ironično nasmijao i rekao da bi to onda bila crkva a on je, nekako mi se čini, hipijevski nastrojen.
Cinici će reći da se ovdje radi tek o južnjačkom poimanju vremena, o mediteranskoj neopterećenosti. I da smo sve to već toliko puta čuli, da sve to znamo. No pitanje je zašto onda to ne primjenjujemo. Zar smo tako lijeni biti slobodni?
Sreća je čudna i neuhvatljiva biljka. Ne može je se izračunati nikakvim indeksom, niti je se može statistički izmjeriti. Ne može je osigurati nikakvo „ministarstvo sreće“ i nitko je nikomu ne može obećati. Kažu da je sreća nešto u potpunosti subjektivno, istodobno je pokušavajući standardizirati. Kada se u jednom nedavnom istraživanju pitalo milenijalce što je njihov najvažniji cilj u životu, više od osamdeset posto reklo je da im je glavni cilj obogatiti se, a pedeset posto reklo je da im je glavni životni cilj postati poznati. Pa ipak, najduža harvardska studija o sreći i dobru životu, čiji je četvrti znanstveni voditelj Robert Waldinger, od 1938. pratila je 742 ljudi, koji su dolazili i iz najsiromašnijih i najbogatijih američkih obitelji. Studija je kroz desetljeća pratila ispitanike – njihovo zdravlje, zadovoljstvo i društvene veze. Rezultat je jasan: ljude zdravima i sretnima čine dobri međuljudski odnosi, a otuđenje i izolacija na svaki im način štete. Novac, koji nadilazi prosječna primanja u određenom društvu, ne pridonosi značajno sreći. Naravno da ova studija ne donosi recept za sreću, ali na svoj način potvrđuje mudrost moga taksista. Sreća je nuspojava smislenog života, života u kojem se darujemo, povezujemo s drugima i činimo dobro.
„Marta, Marta, brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno“, rekao je Isus (Lk 10, 41). Ostaviti zelenilo oko kuće, biti uz more bez mobitela, zajedno s „tetom“ peći i jesti „kumpire“.
