“Nada je tajna istinske askeze. Ona poriče naše vlastite sudove i želje i odbija svijet u njegovu sadašnjem stanju, ne zato što bismo mi ili svijet bili zli, nego zato što nismo u stanju najbolje upotrijebiti vlastitu dobrotu ni dobrotu svijeta. Ali mi se radujemo u nadi. Radujemo se stvorenim stvarima u nadi. Radujemo im se ne onakvima kakve su same u sebi, nego onakvima kakve su u Kristu – pune obećanja. Jer dobrota svih stvari svjedok je dobrote Božje i Božja je dobrota jamstvo njegove vjernosti svojim obećanjima. On nam je obećao novo nebo i novu zemlju, uskrsli život u Kristu. Odricanje od sama sebe koje ne ovisi u potpunosti o Božjim obećanjima nije kršćansko.
Gospodine moj, moja je nada samo u tvojemu križu. Svojom poniznošću, trpljenjem i smrću ti si me oslobodio uzaludne nade. U sebi si uništio taštinu sadašnjega života i svojim uskrsnućem od mrtvih dao si mi sve što je vječno.
Zašto bih ja bio bogat kada si ti bio siromašan? Zašto bih ja želio biti slavan i moćan u očima ljudi kada su sinovi onih koji su slavili lažne proroke i kamenovali one prave tebe odbili i prikovali na križ? Zašto bih u srcu gajio nadu koja me izjeda – nadu u savršenu sreću u ovome životu – kada takva nada, osuđena na propast, nije ništa drugo doli beznađe?
Moja je nada u onome što oko ne vidje. Zato ne daj da se uzdam u vidljive nagrade. Moja je nada u onome što ljudsko srce ne može osjetiti. Zato ne dopusti da se pouzdajem u osjećaje svojega srca. Moja je nada u onome što ljudska ruka nikada nije dotaknula – ne dopusti da se pouzdajem u ono što mogu zahvatiti svojim prstima. Smrt će oslabiti stisak moji prstiju i moje uzaludne nade više neće biti.
Daj da se pouzdajem u tvoje milosrđe, a ne u sama sebe. Neka moja nada prebiva u tvojoj ljubavi, a ne u zdravlju, snazi ili sposobnosti ljudskih snaga.
Ako se pouzdajem u tebe, sve drugo će mi doći: i snaga, i zdravlje, i potpora. Sve će me voditi prema nebu. Ako se ne pouzdajem u tebe, sve će biti na moju propast.”
Preuzeto iz: Thomas Merton, „Misli u samoći“
