Kad čovjek doživi križ i bol, tada traži smisao u tišini. Ne u buci, nego u prisutnosti Boga.
Tako je bilo i u jednom nedavnom slučaju: nesreća je u trenutku promijenila život mladiću. Metalna šipka duga dvanaest centimetara i debela tri milimetra probila mu je desno oko, potpuno uništila očni živac i ušla u mozak. Preživio je – liječnici kažu pravo čudo – ali je zauvijek izgubio vid na to oko. U danima krize povukao se u sebe, odbijao hranu i lijekove, zatvarao se u tamu sobe. Nije ga zanimalo ništa osim tišine i Božje riječi. Jedino što je redovito slušao bile su propovijedi svećenika i duhovni nagovori. U njima je nalazio snagu da ostane miran, makar bez vida i pun rana.
I upravo tu počinje govor tišine: Bog ne treba mikrofon.
Tri lica tišine
Postoje različite vrste tišine. Jedna je prazna i besadržajna, poput ugašenog televizora. On šuti, ali to nije šutnja koja govori – to je samo znak da više nema slike, nema zvuka, nema života. Ponekad i ljudi znaju sjediti pred takvom prazninom, ne primjećujući da se ništa zapravo ne događa.
Druga je tišina ona između dvoje ljudi koji si više nemaju što reći. Oboje su prisutni, ali više nisu jedno za drugo. Nastaje nelagoda, praznina, osjećaj da nešto nedostaje. Znao sam u retrovizoru vidjeti par iza sebe koji cijelo vrijeme dok je svjetlilo crveno na semaforu nije progovorio ni riječ. To je tišina koja boli, jer je neispunjena i mučna.
A treća je sasvim drukčija: tišina između dvoje koji se vole. Dvoje zaljubljenih dovoljno je da se pogledaju. Tu riječi više ne trebaju. Svaka bi bila suvišna i samo bi smetala. Ta tišina nije prazna, nego ispunjena – prepuna prisutnosti. To je tišina koja ne treba ništa dodati jer je sve već rečeno u pogledu, u blizini, u prisutnosti.
Tišina euharistije
Ako promotrimo tijek svete mise, uočit ćemo da se, kako bogoslužje odmiče, tako i mi postupno stišavamo. Na početku ima mnogo riječi, molitava, pjesama i zaziva. Ali kako dolazimo bliže središtu – euharistijskoj molitvi – riječi postaju sve rjeđe. U srcu raste sabranost, nutarnja šutnja.
U euharistijskoj molitvi više ne govorimo mi, nego Isus. On preuzima našu zahvalnost i prikazuje je Ocu. Mi, kao Crkva, uranjamo u Njegovu molitvu. Svećenik doduše izgovara riječi, ali one nisu njegove – to su Isusove riječi, izrečene po njemu. U tom trenutku prostor crkve utihne. Ne zato što se ništa ne događa, nego zato što se događa najviše: kruh i vino postaju Tijelo i Krv Kristova.
To je dvostruko čudo: stvarna preobrazba, iako kruh i dalje izgleda i miriše kao kruh, a vino kao vino. A drugo, još veće čudo jest da taj isti Krist dolazi baš ovdje, u našu malu crkvu, u naš grad, među nas. Bog je tu.
Razgovor bez mikrofona
U središtu mise, u euharistijskoj molitvi, događa se intiman razgovor između Isusa i Oca, u Duhu Svetome. Svećenik je tu tek kao služitelj, glas koji prenosi Isusove riječi. To nije predstava za publiku, nije prostor za kreativne varijacije ni osobne improvizacije. To je sveta tišina. Razgovor koji ne treba mikrofon ni publiku. Bogu ne treba pojačalo da bi ga se čulo. Ne trebaju mu posebni efekti. Bog je prisutan – i to je dovoljno.
Na nama je da uđemo u tu tišinu, da se ne bojimo trenutka kad riječi prestanu i kad sve postane mirno. Jer tada se događa ono najvažnije – tada Bog dolazi.
Tišina kao lijek
U svijetu u kojem vlada buka – od televizije, društvenih mreža, politike i reklama, zvonjave mobitela, do naših vlastitih nemira – tišina je postala najskuplje dobro. Ljudi je se boje, a zapravo je ona prostor u kojem nas Bog susreće.
Euharistijska tišina nije prazna. To je tišina prepuna prisutnosti, tišina u kojoj Bog dolazi kako bi i On uživao u našoj blizini. Da, i to je važno reći: Bog dolazi k nama jer želi biti s nama. On ne dolazi samo da bi nas poučio, ispravio, obratio – nego da bi uživao u zajedništvu s nama. Kao što zaljubljeni uživaju jedno u drugome bez riječi, tako i Bog uživa u prisutnosti svojih vjernika.
Učiti od tišine
Zato nam euharistija daje lekciju za život: ne trebamo uvijek govoriti. Ne trebamo uvijek imati spreman odgovor, objašnjenje, opravdanje. Ponekad je dovoljno biti. Biti u Božjoj prisutnosti. Biti u tišini koja govori više od riječi. Kad čovjek to nauči, tada prestaje strah od praznine. Jer u srcu vjernika tišina nikada nije prazna – ona je prostor u kojem prebiva Bog.
Bog ne treba mikrofon. Ono što On traži jest naše srce, otvoreno i spremno da u tišini uživa u Njegovoj prisutnosti. Ako mu to dopustimo, tada i mi otkrivamo najveće čudo: da je tišina ispunjena – jer u njoj prebiva On.
Tako je i mladić iz naše priče, koji je u jednom trenutku izgubio oko i gotovo život, u tišini pronašao Boga. Njegova rana postala je prostor susreta, a njegova tišina mjesto gdje Bog govori snažnije nego itko drugi.
(Napomena o autoru: p. Anto Bobaš, dominikanac, pastoralno djeluje u Rijeci; s bratom Jadrankom utemeljio je kršćanski rock bend Glasnici nade i autor je emisije „Oni rokaju za Gospodina“ na Hrvatskom katoličkom radiju.)
