Za mnoge ljude diljem svijeta datum 11. rujna nosi posebno značenje. Godine 2001. svijet je potresla vijest o rušenju dvaju tornjeva u New Yorku – tragedija koja je odnijela tisuće života i promijenila tijek povijesti. No, za mene osobno, 11. rujna je poseban i prije toga: 1986. godine na taj dan poginuo je moj stariji brat Marinko, na svome radnom mjestu.
I upravo te iste večeri, u Zagrebu je nastupio jedan od najpoznatijih svjetskih rock-bendova – Iron Maiden – na koncertu koji je ušao u povijest. Trebao sam biti tamo, ali smrt brata promijenila je sve. Tako je 11. rujna u mome životu postao dan sjećanja, dan tuge i dan ozbiljnih pitanja.
New York, 2001. – Žanjemo ono što smo posijali
Nakon što su srušeni tornjevi „Blizanci“ u New Yorku, u jednoj televizijskoj emisiji pitali su Anne Graham, kćer poznatog američkog propovjednika Billyja Grahama: „Kako je Bog, koji je stvoritelj neba i zemlje, mogao dopustiti takvo zlo?“
Njezin odgovor bio je jednostavan i proročanski: „Vjerujem da je i sam Bog bio duboko potresen. Ali recite mi – nismo li mi sami Boga istjerali iz svojih škola, iz svojih ustanova, iz svojih obitelji? Nismo li ga prisilili da se povuče iz naših života? Kako onda možemo očekivati njegov blagoslov i zaštitu, kad mu sami govorimo da nas ostavi na miru?“
Potom je podsjetila na cijeli niz odluka: zabranu molitve u školama, uklanjanje križeva iz razreda, poticanje abortusa bez znanja roditelja, toleriranje pornografije i nasilja u medijima, glazbe koja veliča drogu, samoubojstvo i štovanje sotone. Sve smo to promatrali i na sve pristajali – „rekli smo o.k.“ – misleći da je to samo zabava. A sada se čudimo što naša djeca nemaju savjesti, što ljudi više ne razlikuju dobro od zla.
Anne Graham je zaključila: „Odgovor je jednostavan – žanjemo ono što smo posijali.“
Kriza svijeta nije prvenstveno politička ni ekonomska – ona je duhovna. Kršćanska vjera ne nudi lake odgovore na pitanje: otkuda i zašto patnja. Ali ona pokazuje kako proći kroz patnju uspravno, ljudski i s nadom. Na križu, Krist nam poručuje: “Čovječe, ti nisi sam!“
Braća se ne zaboravljaju – Marinko, 1986.
Za mene je 11. rujna 1986. ostao urezan u srce. Moj brat Marinko preminuo je prerano, na radnome mjestu. Imao je samo trideset godina.
U knjizi sjećanja zapisao sam: „Davno se zemlja slegla na Tvom grobu, na Bogduši gdje moji dragi snivaju. Stišala se bol u srcu, mislio sam – neće nikad. Život ide dalje i godine čine svoje. Al’ nisam Te izgubio na svojim stazama. Bio si i ostao moja Sjena i moj Hlad.“
Smrt je presjekla njegov i naš život. Ali vjera mi govori da smrt nije posljednja riječ. Oni koji su „otišli prije nas“ sada žive boljim životom, u svijetu u kojem će Bog otrti svaku suzu s našeg lica (usp. Otk 21,4).
Iron Maiden u Zagrebu – buka svijeta i tišina smrti
Te večeri, dok je dvorana Doma sportova u Zagrebu bila prepuna i dok su tisuće mladih uživale u koncertu Iron Maidena s turneje Live After Death, ja nisam bio tamo. Trebao sam ići, ali bratova smrt odvela me na drugo mjesto – u tišinu, u suočavanje s prolaznošću života.
Taj kontrast mi je ostao urezan: dok se svijet zabavljao, ja sam stajao pred grobom. To iskustvo me naučilo: nije koncert važan, nego čovjek. Nije buka svijeta presudna, nego tišina ljubavi koja ostaje.
Krist je svjetlo i odgovor
Tako se u jednom datumu, 11. rujna, susreću tri stvarnosti: – svjetska tragedija u New Yorku (2001.), – osobna tragedija – smrt brata (1986.), – kulturni događaj – koncert koji je obilježio jednu generaciju (1986.). Sve to mogu razumjeti i povezati samo u Kristu. On je jedini koji drži i mrtve i žive, jedini koji daje smisao i svjetskoj i osobnoj boli.
Njegove riječi vrijede za sve nas: „U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!“ (Iv 16,33)
Zato, svake godine kad dođe 11. rujna, ja ne gledam samo u ruševine ni u grobove, nego svoj pogled upirem u Raspetoga koji je postao Uskrsli. U Njemu vjerujem da oni koji su otišli – nisu izgubljeni, nego pronađeni u Božjoj vječnosti.
Molitva
Gospodine, na ovaj dan sjećanja donosimo Ti pred lice sve nevine žrtve nasilja, rata i terora. Daj da njihov vapaj nikada ne utihne u našim srcima.
Danas Ti posebno prikazujem i svoga brata Marinka, koji je prerano otišao s ovoga svijeta. Neka mu svjetlost Tvoja svijetli dovijeka, a nama udijeli utjehu i vjeru u Tvoj vječni život.
Nauči nas da kroz patnju ostanemo uspravni, da ne klonemo poput onih koji nemaju nade, nego da uvijek gledamo u Tebe – Raspetoga i Uskrsloga, koji si Alfa i Omega, početak i svršetak.
Amen.
