Povijest nam pokazuje da je čovjek oduvijek spreman položiti život za ono što smatra vrijednim. Ljudi su ginuli za domovinu, za vođu, za ideologiju ili za neki ideal koji im se u određenom trenutku činio istinom. Ali nije svaka „istina“ vrijedna žrtve. Ostaje veliko pitanje: koliko smo spremni darovati za Onoga koji je rekao: „Ja sam Put, Istina i Život“ (Iv 14,6)?
Lakše je nekada podignuti zastavu i izvikati parole nego tiho i ustrajno živjeti vjeru. Lakše je izgorjeti u spektaklu jednoga trenutka nego svakodnevno gorjeti u tišini pred Bogom. A upravo na to nas poziva Isus: ne trgovati, ne kalkulirati, nego živjeti za Njega svim srcem.
Trgovački odnos prema Bogu
Liturgijska čitanja ove 23. nedjelje kroz godinu razotkrivaju našu stalnu napast: s Bogom ulazimo u trgovinu. Kao da je On vlasnik nebeske tržnice: malo ćemo dati – i očekujemo malo dobiti. Malo vjere, malo molitve, malo nedjeljne obaveze – i računamo da će nam Bog osigurati barem „stajaće mjesto“ u nebu.
Ali Krist izričito kaže: „Tko se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik“ (Lk 14,33). Ne radi se o prisilnom oduzimanju, nego o slobodi koja se rađa kad prestanemo kalkulirati i sve predamo Bogu.
Lažne „istine“ rock scene
Sličan obrazac prividne trgovine i lažne istine susrećemo i u kulturi, osobito na rock-sceni. Koliko sam puta vidio: križ se uzima, Biblija se citira, ali ne da bi se vjerovalo – nego da bi se izvrgnulo ruglu. Bendovi poput Slayera ili Venoma izgradili su čitave albume na uvredama Crkve i Isusa Krista. To je stara đavlova igra: koristiti sveto da bi se obeščastilo i unovčilo.
Osobno svjedočanstvo s koncerta
Jedan od najsnažnijih trenutaka doživio sam 2006. na festivalu u Švedskoj. Na povratnički nastup benda „Venom“ došlo je nekoliko desetaka tisuća ljudi. Sunce je još bilo na nebu, a dim je već prekrivao pozornicu. Tri reda Marshal-pojačala, buka koja je bila spremna razoriti svaki mir.
Kad je bas-gitarist Cronos udario prve tonove, tisuće ruku poletjelo je u zrak u prepoznatljivom „pozdravu s rogovima“ – kao da svi odjednom ispovijedaju vjernost Nečastivome. Bio je to trenutak masovne sugestije: svi su željeli biti kao on, svi su htjeli oponašati njegovu „slobodu“. U tom času naši su se pogledi sreli. Nikada prije ni poslije nisam na ljudskom licu prepoznao tako odurnu grimasu, masku laži, izraz sotonske ironije.
Instinktivno sam se prekrižio i blagoslovio. U nemoći, ali s vjerom, izmolio sam molitvu zaštite za sebe i za sve oko sebe. Nisam mogao ostati. Okrenuo sam se i otišao. Dvije minute sam izdržao pred tom pozornicom, a to je bilo dovoljno da shvatim: đavao nikada ne daje besplatno. On obećava snagu, spektakl, slobodu – ali uvijek traži cijenu. A cijena je čovjekova duša.
Kristov poziv: potpuno predanje
Isus nas poziva na sasvim drukčiji odnos: ne trgovati, nego darovati. Ne malo vjerovati, ne malo ljubiti, ne malo živjeti.
Tko sve polaže u Krista, taj ne gubi – taj pronalazi. Sveti Pavao u Poslanici Filemonu piše o robu Onezimu: „Primi ga ne više kao roba, nego kao brata.“ To je logika vjere: iznutra mijenjati odnose, oslobađati, graditi bratstvo.
Tiha vjernost jača od buke
I zato je točno: lakše je ponekad poginuti za zastavu nego tiho, svakodnevno živjeti za Krista. Lako je u spektaklu vikati, teško je u tišini ostati vjeran. Ali tu leži snaga kršćanstva. Ne u masovnim pokretima, ne u buci stadiona, ne u lažnim idolima – nego u postojanoj vjernosti koja se daruje bez kalkulacije.
Povijest će i dalje bilježiti ljude koji ginu za svoje „istine“ i ideale. Ali u nebu su zapisana imena onih koji su u tišini proživjeli svoj život, potpuno predani Isusu Kristu. Na nama je odluka: kome želimo darovati svoj život – lažnim idolima koji traže dušu, ili Onome koji za sebe reče da je Put, Istina i Život?!
