Snijeg je te zime pao prerano, kao da je godina izgubila osjećaj za red. Nije bilo one prve, svečane oluje koja najavljuje promjenu vremena; samo je jedne noći počeo tiho, uporno, bez dramatike. Ujutro je samoostan sv. Mihovila stajao u bijelom, uronjen u svjetlost koja nije grijala, nego je ravnomjerno obasjavala sve: zidove, krovove, tragove, šutnju.
Luka je stajao u dvorištu i gledao kako se nova bjelina hvata na staro kamenje. Ploče su bile neravne, ovlažene godinama kiše i koraka. Znao je svaku pukotinu, svaki rub na koji se trebalo paziti kad se led primi. Danas se led još nije vidio, ali bio je tu, obećan u toj tihoj svjetlosti koja ništa nije skrivala.
Podigao je pogled prema prozorima. Neki su bili zamagljeni, neki poluotvoreni, na jednima su se vidjele sjene braće koje se kreću u svojim ustaljenim radnjama. Sve je bilo jednako kao jučer, i iako to nitko nije
rekao naglas, svi su znali da nije. Opat Egidije nije bio među njima. I ta odsutnost imala je već svoju težinu, težu od snijega na krovu.
»Luka!«
Okrenuo se. U vratima je stajao Petar, s kaputom otkopčanim do pola, kao da ga je navukao u brzini i usput zaboravio na gumbiće. Lice mu je nosilo onaj umor koji ne dolazi od rada, nego od misli, ali u očima je još bilo topline.
»Kapitul«, rekao je kratko. »Čekaju te.«
Luka je kimnuo, kao da se to njega ne tiče, a onda je još jednom pogledao dvorište. Snijeg se hvatao po tragovima stopala koje su ostavila jutarnja zvona, polako ih brišući. Svidjela mu se ta urednost prirode: sve ono što se razvuče i istroši u ljudskim danima, jedna noć može izravnati u tihu površinu.
Krenuo je za Petrom kroz hodnik. Miris starog drveta, voska i malo vlage pratio ih je kao stari suputnik. Zidovi su bili isti kao prvog dana kad je došao; mislili su da ga više ništa ne iznenađuje. Prevarili su se.
Kapitularna dvorana bila je jednostavna: dugačak stol, drvene klupe, križ na zidu koji je preživio više generacija redovnika. Prozor na istočnoj strani puštao je zimsko svjetlo u prostor – oštro, ravno, bez nijansi.
Braća su već sjedila. Neki su gledali u stol, neki kroz prozor, nitko se nije pretvarao da ne zna zašto su ovdje. Na čelu stola, tamo gdje je donedavno sjedio Egidije, stajala je prazna stolica.
Luka je zastao na trenutak na vratima. Ta praznina bila je prisutnija od svih ljudi u prostoriji. Znao je tu stolicu bolje nego što je htio priznati: znao je način na koji se opat u nju spuštao, onaj gotovo nečujan uzdah starog čovjeka koji sjeda, znao je položaj ruku, naviku da blago okrene glavu prije nego progovori, kao da traži riječ negdje izvan sebe. Sada je stolica bila samo predmet, drvo pod snijegom svjetla.
»Dođi, Luka«, rekao je Teofan i pokazao mu mjesto malo niže, s desne strane. Glas mu je bio miran, ali u tom miru nije bilo ravnodušnosti. Bio je to ton čovjeka koji zna da se nešto mora dogoditi, i da će se, ako se već mora, dogoditi ovdje.
Luka je sjeo. Osjetio je drvo pod dlanovima, grubo od godina, toplo od tijela onih koji su ovdje sjedili prije njega. Nije gledao prema praznoj stolici. Znao je da je ondje, kao što se zna da iza leđa stoji zid: ne vidiš
ga, ali oslanjaš se na njega.
Teofan je nakratko pogledao braću, kao da provjerava jesu li svi prisutni. Na tren se činilo da će započeti molitvom, ali je odustao. Ovo nije bio trenutak za formule.
»Braćo«, rekao je, »neću okolišati. Opat je otišao. Samostan ostaje. I mi s njim.«
Uzdah, gotovo nečujan, prošao je prostorijom. Nije to bila žalopojka, više potvrda onoga što je svatko od njih već noćima prevrtao u sebi.
»Dok ne dođe vrijeme za izbor opata«, nastavio je Teofan, »zajednica treba nekoga tko će držati stvari zajedno. Ne nadomjestak za Egidija. To ionako nije moguće. Samo… ruke koje neće ispustiti ono što nam je povjereno.«
Pogledao je u Luku. Nije to bio iznenadan, dramatičan pokret; pogled mu je na njemu naprosto zastao, kao na logičnom kraju rečenice.
»Braća su razgovarala«, dodao je. »Mislimo da bi to trebao biti ti.«
(Nastavlja se)
Knjige su dostupne u web knjižarama: Figulus, Fidelissima i Verbum.
