Na povratku iz Marije Bistrice, kao hodočasnici dominikanskoga kruničarskog hodočašća, svratili smo u franjevački samostan u Krapini. Došli smo s jednostavnom željom posjetiti braću franjevce, čuti nešto o povijesti samostana, o Keglevićima i Bedekovićima, o slojevima vremena koji su ondje ostavili svoje tragove. Dočekani smo srdačno, vođeni strpljivo i uvedeni u priču koja nadilazi puku kroniku.
Gospodin Željko, vrstan poznavatelj svega što se uz taj samostan veže, govorio je mirno, sabrano, gotovo učiteljski. Njegove riječi bile su precizne i utemeljene, bez suvišne patetike – kao kod čovjeka koji povijest ne prepričava, nego je nosi u sebi. I onda je, u jednom trenutku, izgovorio rečenicu koja nije bila samo podatak – bila je udarac. Te noći, rekao je, bila su pogašena sva ulična svjetla u Krapini.
U tom kratkom iskazu sabrala se tama jednoga vremena. Kao da su i svjetla, ljudska i zemaljska, morala biti uklonjena da bi zlo moglo učiniti svoje bez svjedoka. Ili možda – još strašnije – da bi se prikrilo ono što se nije moglo opravdati. Oni koji su sebe nazivali „osloboditeljima“, te noći druge su oslobodili – čak i života.
Nakon toga ulazimo u prostoriju. Nije velika. Nije ni posebno uređena. Ali zidovi govore. Na njima – slike. Jedna do druge. Lica mladih svećenika i bogoslova. Ispod njih kratki zapisi: imena, godine, sudbine.
I tu se nešto događa. Pogled koji ide od jedne slike do druge, odjednom se zaustavi. Ne zato što si sve vidio, nego zato što više ne možeš gledati kao prije. Ta lica više nisu fotografije. Ona postaju prisutnost.
Ima u njima nečega što ne prolazi. Ne gledaju oni u prazno. Gledaju u tebe. I ne govore glasno. Ali kao da te mole: nek’ se ne zaboravi!
U tom trenutku čovjek više ne razmišlja kao povjesničar. Ne slaže činjenice, ne traži izvore. Srce ide drugim putem. Pita ono najjednostavnije i najteže: što li su oni osjećali te noći s 4. na 5. svibnja 1945. godine?
Kad su ih probudili. Kad su ih izveli. Kad su vidjeli tamu bez svjetla.
Je li netko u sebi šapnuo molitvu? Je li netko pogledao subrata i, možda, u tom trenutku primio ili udijelio ono posljednje – svećeničko odrješenje – i u toj milosti pronašao snagu? Je li netko u tišini izgovorio: „Gospodine, ako je ovo moj čas – primi me“?
Nitko od njih nije znao da ide u smrt. Ali su možda slutili da povratka nema. I upravo u toj neizvjesnosti, između straha i predanja, događa se ono najdublje ljudsko. Tu se vjera ne izgovara, ona se živi. Tu se o Bogu ne raspravlja – Njemu se predaje.
Dok stojim pred tim slikama, osjećam nešto što se ne može lako izreći. Kao da kroz vrijeme dolazi tiha, uporna molba: napiši nešto. Ne zbog nas, nego zbog istine. Da se ime ne zaboravi. Da lica ne postanu sjene. Da ne nestanu u magli zaborava. Da se zna da su postojali. I da su ubijeni – ni za što.
I tada shvatiš da povijest nije samo ono što je bilo. Povijest je i ono što traži da bude ispričano. Ta soba u franjevačkom samostanu u Krapini nije muzej. Ona je mjesto susreta. Susreta sa žrtvom. Sa šutnjom. S istinom koja ne viče, ali ne prestaje govoriti.
Iz te prostorije ne izlaziš kao isti čovjek. I ne smiješ. Jer te noći nisu bila ugašena samo svjetla grada – pokušalo se ugasiti i istinu, i pamćenje, i dostojanstvo čovjeka. Ali jedno nisu mogli, nisu mogli ugasiti savjest.
I zato danas nije pitanje što se dogodilo. To znamo. Pitanje je: imamo li hrabrosti to izgovoriti? Jer šutnja nije neutralna. Šutnja je – strana. A istina, kad se jednom probudi, više ne pristaje na mrak.
