Donosimo dio teksta iz knjige “Kraljica Mira – Nota o duhovnom iskustvu vezanom za Međugorje”, iz govora kardinala Victora Manuela Fernandeza, prefekta Dikasterija za nauk vjere na predstavljanju Note “Kraljica Mira”, koja je ovih dana kao knjiga izašla na hrvatskom jeziku.
“Zajedno s plodovima koji su spomenuti u Noti, bez povezivanja s nadnaravnim podrijetlom, Dikasterij je morao analizirati poruke, jer je to izravna zadaća Dikasterija.
Većina poruka ima lijep sadržaj koji vjernike može potaknuti na obraćenje, na rast u susretu s Kristom, da budu graditelji mira u svijetu. Odnosno, ponovno predlažu drugim riječima koje su bliže jednostavnom jeziku našeg naroda, ohrabrenja i poticaje koji dolaze iz evanđelja.
Postoje i druge rjeđe poruke koje mogu sadržavati izraze koji nisu precizni s akademskog stajališta, izraze koji nisu baš kao izrazi sv. Tome Akvinskoga. Primjerice, kritizirana je poruka koja kaže da pokojnici osjećaju radost kad se za njih služi misa. To je narodni, poetični, egzistencijalni jezik, a ne strogo teološki. Ali ako netko gleda pod povećalom, dolazi do zaključka kako to znači da nitko nije osuđen ili da se ne može govoriti o radosti ako su pokojnici u čistilištu. Ali to je drugi jezik koji u konačnici prenosi jedno vrlo katoličko uvjerenje: da je lijepo i dobro moliti za naše pokojne i da je to djelo milosrđa vrijednije od naše tuge zbog njihove smrti.
S druge strane moramo zapamtiti da, kada postoje različita duhovna iskustva, nema diktiranja, Gospa ne kaže: »Ponovi ili napiši od riječi do riječi ono što ti kažem.« Osoba percipira sadržaj i trudi se zapamtiti ga i što bolje izraziti, a možda za to neće pronaći najprikladnije riječi. Dakle, to znači da se te navodne poruke ne bi trebale čitati kao da su učiteljski tekst, dio akademske teologije ili katekizma. Moramo shvatiti srž, duboku misao koja stoji iza nesavršenosti riječi.
Nadalje, Nota podsjeća na odlučujući princip: kada se prepoznaje djelovanje Duha Svetog usred duhovnog iskustva, to ne znači da je sve što pripada tom iskustvu slobodno od bilo kakve nepreciznosti, nesavršenosti ili moguće zabune. Ponovno se treba prisjetiti kako se ti fenomeni »katkad čine povezanima sa zbunjujućim ljudskim iskustvima, s nepreciznim izrazima s teološkoga gledišta ili s interesima koji nisu posve legitimni« (Norme, br. 14). To, dakle, ne isključuje mogućnost »neke prirodne greške koja nije nastala zbog zle namjere, nego zbog subjektivne percepcije fenomena« (čl. 15,2º).
Nakon proučavanja Komisije Biskupske konferencije Jugoslavije, biskup tajnik Komisije konstatirao je da, iako neke poruke mogu biti pogrješne, zbrkane ili besmislene, »većina tih poruka provodi nauk Evanđelja i Crkve […] i kao takve temelj su njezine obnove i napretka mnogih vjernika«.
Netko bi ipak mogao osporiti ovaj izbor davanja općenite nulla osta objavljenim tekstovima, govoreći da bi, jer postoje drugi doktrinarno jasni tekstovi koje vjernici mogu čitati, te poruke, koje se ponekad čine nedovoljno precizne, bilo bolje zabraniti. Ali kad bismo tako činili, čak ni među duhovnim autorima ne bi ostalo mnogo teksta koji bi se mogao čitati. Ili bi ostala samo jedna vrsta vrlo preciznih tekstova s posljedičnim osiromašenjem ogromnog duhovnog bogatstva Crkve. Primjerice, trebali bi se zabraniti tekstovi crkvenih naučitelja poput svete Katarine Sijenske, svete Terezije iz Lisieuxa ili čak svetog Ivana od Križa.
(…)
Kad je sveta Terezija predložena za crkvenu naučiteljicu, neki su bili protiv jer su, upravo zbog tih njezinih tekstova, govorili da je luteranka. Zapravo, nije nedostajalo fanatika koji su predlagali da se vjernicima zabrani čitanje tih autora, kao što je neko vrijeme bilo zabranjeno i čitanje Biblije, jer je dovodilo do zbunjenosti.
Kako sveti Ivan od Križa tako i sveta Terezija imali su dugu formaciju u samostanu, za razliku od djece iz Međugorja.
I jeziku velikih mistika cilj je prenijeti u srca želju za Bogom, želju za potpunim povjerenjem u njega, sposobnost zaboraviti sebe pred beskrajnom slavom Božjom, i tako uspijevaju privući mnoge ljude na put duhovnog sazrijevanja. Njihov jezik, onaj najsimboličniji i najsintetičniji, tomu teži, i često je puno učinkovitiji za tu svrhu od Teološke sume.
U duhovnom iskustvu navodnih međugorskih vidioca, bilo ono izravnog nadnaravnog podrijetla ili ne, možemo prije svega vidjeti da postoji unutarnje iskustvo koje se pokušava pretočiti u riječi, i da oni to čine s nekoliko elemenata koje su možda primili na vjeronauku.
Pitanje je zapravo sljedeće: Na što nas ti tekstovi potiču? Svojim jednostavnim i životnim jezikom privlače mnoge osobe koje pronalaze poticaj za svoj život. Dakle, kad kažu da se mrtvi raduju kad za njih prikažemo misu, pozivaju nas na čin milosrđa prema pokojnima i na duboko povjerenje u vrijednost misne žrtve, a to su duboko katoličke stvari, u svijetu koji ne vjeruje ni u što, pa makar bi teolog s povećalom mogao s pravom reći da su to neprecizne riječi ili čak doktrinarne pogrješke.
Mi sada prihvaćamo te poruke, one objavljene u svesku citiranom u Noti, ne kao privatne objave, jer nemamo sigurnost da su to Gospine poruke, već ih prihvaćamo samo kao poučne tekstove koji mogu potaknuti istinsko i lijepo duhovno iskustvo.
Ali na toj razini Nota inzistira na drugom principu: poruke se trebaju prihvatiti i vrjednovati u svojoj cjelini. Upravo u tom sveobuhvatnom pogledu manje jasni tekstovi postaju jasni i cjeloviti. Više od detalja, ono što je nadasve važno jesu snažni poticaji koji se ustrajno pojavljuju u porukama gledajući ih u cjelini. To vrijedi kako za tekstove velikih naučitelja, poput svetog Ivana od Križa i svete Terezije, tako i za jednostavne tekstove iz Međugorja.” (…)
Izvor:
