Premda Francuska nije bila pripremljena za ratni pohod, car Napoleon III. objavio je 19. srpnja 1870. rat Njemačkoj. Francuski porazi zaredali su vrtoglavom brzinom i već 2. rujna Napoleon III. je zatočen s 300.000 svojih vojnika. Veliki dio Francuske je zaposjednut i nema nade da bi se zaustavilo njemačko napredovanje. Usred takve velike nacionalne pogibli Francuska pada na koljena i počinje moliti.
Nebo se otvorilo
Dana 17. siječnja 1871. Blažena Djevica Marija je pred očima nekoliko djece kroz tri sata rasvjetljavala nebo nad mjestom Pontmain.
Bila je vrlo hladna noć. Francuska je u ratu. Pariz je opsjednut. Nijemci su osvojili luku Laval. U Pontmainu vlada strah: Ništa se ne zna o 38 unovačenih mladića iz toga mjesta. Te večeri Eugen i Josip Barbedette poslije školske nastave pomažu svome ocu u štaglju pripremati krmu. Mrve sitno žbunje, kako se radilo u Bretanji i Normandiji. Bilo je prošlo 16 sati. U isto vrijeme dolazi im susjeda Jeana Détais koja nosi dobre vijesti o vojnicima iz Pontmaina. Gospodin Barbedette prekida posao da čuje vijesti.
Kroz napola otvorena vrata Eugen na dvorištu gleda snijeg i poledicu koja je prekrila zemlju. U isto vrijeme primjećuje mnogo zvijezda na nebu iako je tek pet sati poslije podne. Iznenada, sedam-osam metara iznad kuće, susjeda Augustina Guidecoqa primijeti lijepu gospođu koja ga smiješeći se promatra. Bila je obučena u široku tamnoplavu haljinu posutu zvijezdama i bez pojasa. Dječak je uzbuđeno i oduševljeno već desetak minuta promatrao ovaj prizor kad je susjeda Jeana Détais izišla iz štaglja i pošla kući. Eugen joj je rekao: „Pogledajte, vidite li nešto iznad Augustinove kuće?“ „Ma ne, dijete moje, ništa ne vidim!“ Otac Barbedette i Josip, čuvši ovaj razgovor, odmah su izišli vani. Otac nije vidio ništa.
Vidiš li nešto?
„A ti, Josipe, vidiš li nešto?“
„Da, vidim jednu lijepu veliku gospođu.“ Otac, ne vidjevši ništa, za sobom povuče djecu pa im reče: „Idite k majci koja upravo priprema večeru.“
Dolazi i majka, ali ni ona ništa ne vidi. Rekla je svojim sinovima: „Možda vam se ukazuje Blažena Djevica Marija. Kad kažete da je vidite, molite pet Očenaša i pet Zdravomarija!“ „Da, mama“, odgovoriše obadvojica. Majka je pošla potražiti svoje naočale i natrag sa sobom povela osamnaestogodišnju sluškinju Luise Lemonnier, no ni jedna ništa nije vidjela.
„Brzo, idemo večerati“, pozva ih otac. „Kad večeramo možemo li se vratiti u štagalj?“ pita Josip majku. „Da, večerajmo brzo“, domeće Eugen „pa idemo pogledati lijepu gospođu.“ Objed je trajao vrlo kratko. Netom su izišli iz kuće, obojica su kleknula u štaglju i promatrala lijepu gospođu moleći Zdravo Marijo.
Majka je otišla u samostan potražiti s. Vitaliju, učiteljicu u školi. Ni ona nije ništa vidjela. Kad se vratila u samostan, kroz glavu joj prođe misao da ponovo pođe u štagalj s troje učenika iz internata: Françoise Richer, 11 godina, Jeana Marija Lebossé, 9 godina i Augustina Mouton.
„O, lijepe gospođe! Lijepa gospođa u plavoj haljini sa zlatnim zvijezdama“, povikale su prve dvije. Augustina Mouton ništa nije vidjela.
„Budući da samo djeca vide“, reče s. Marija Edouard, također učiteljica koja se pridružila s. Vitaliji, „potražimo i druge. Pođimo najprije k župniku i obavijestimo ga što se događa.“ Stari župnik, očito dirnut, pošao je sa svojom starom kuharicom. Vraćajući se iz župne kuće, s. Marija Edouard pozvala je gospođu Friteau da u štagalj povede šestogodišnjeg sinčića Eugena. I on je vidio Djevicu i opisao je kao i ostali.
Sestre su dale znak za uzbunu pozivajući seljane da dovedu djecu. Kad je župnik stigao u štagalj, u njemu se bilo skupilo već šezdesetak osoba. U istom trenutku četiri glavna vidioca – Josip i Eugen Baberdette, Françoise Richer i Jeana Marija Lebossé – povikaše uglas:
„Oh, nešto se događa! Mali crveni križ pojavio se na Gospinu srcu. Gospa se više ne smije. Vrlo je žalosna!“ Sveti župnik, uvjeren da djeca vide Gospu, ne prestaje moliti krunicu s litanijama i uz pomoć nazočnih pjevati hvalospjeve.
Vladala je velika hladnoća. Ljudi ulaze u štagalj. Samo vidioci ostaju vani i nije im hladno.
Možete vi moliti, ali…
Mole krunicu, zatim Magnificat. Uto kočijaš Josip Babin, koji se vratio s tržnice, povika: „Možete vi moliti, ali su Nijemci u Lavalu.“ Dotle se odmotava zastava između plavog ovalnog lika i krova kuće, s koje djeca čitaju slovo po slovo (mnoštvo pjeva litanije Blažene Djevice Marije): „Molite, moja djeco,Bog će vas ubrzo uslišati. Moj Sin će se smilovati.“
Čežnja raste, a djeca očituju svoju veliku radost: „O, kako je lijepa!“
Svi pjevaju Majko Nade. Iznenada se djeca ražalostiše, jer se na Marijinu licu pokazala duboka žalost. Pred njom se pojavi crveni križ koji je nosio potpuno krvav Isus. Na vrhu križa, na poprečnoj bijeloj gredi crvenim slovima je pisalo: ISUS KRIST.
Marija pokazuje Isusa
Marija je s obje ruke uzela križ i pokazala ga djeci, a jedna je mala zvijezda zapalila četiri svijeće oko nje kao što je to činio župnik u crkvi na oltaru Presvete Djevice. I ta se zvjezdica potom smjestila iznad Gospine glave. Dotle ljudi mole u šutnji. Pjeva se i Ave Maris Stella (Zdravo, Zvijezdo mora). Crveni križ nestaje. Marija opet zauzima položaj ispruženih ruku s gestom primanja. Jedan mali križ pojavi se na oba njezina ramena. Sav svijet je na koljenima u snijegu i moli Večernju. Uskoro se odmotava velika koprena od njezinih nogu i malo pomalo cijelu je pokriva. „Gotovo je“, kažu djeca. Ljudi se vraćaju kućama radosna srca. Jedanaest dana poslije potpisano je primirje. Doduše, Francuzi su morali dati Nijemcima pokrajinu Alsaçe, ali je važan mir.
Hodočasnici dolaze
Francuskom se brzo proširila vijest o događaju u Pontmainu. Mnogi su dolazili i tu nalazili utjehu. Poslije pomnog istraživanja i kanonskog procesa, biskup Lavala, mons. Wicart, 2. veljače 1872. je izjavio: „Ovim priznajemo da se Bezgrješna Djevica Marija, Majka Božja, 17. siječnja 1871. godine doista ukazala Josipu i Eugenu Barbedetteu, Françoise Richeru i Jeani Mariji Lebossé.“ Time je odobrio štovanje Blažene Djevice Marije i pozvao na gradnju svetišta u tom mjestu. Svetište je svečano blagoslovljeno 27. lipnja 1877. godine.
Zašto je Blažena Djevica Marija izabrala ovo nepoznato mjesto od svega 200 stanovnika? Selo pripada biskupiji Laval koja je, 16 godina ranije, zavjetovana Bezgrješnom Začeću Marijinu. U Pontmainu je živio i pastoralno djelovao Michel Guérin, svećenik sveta života, često uspoređivan s Arškim župnikom. Odmah poslije ređenja došao je u Pontmain, a kad je selo 1840. promaknuto u župu, postaje prvim župnikom i u njemu ostaje do smrti (1872.).
Pobožnost prema Isusu i Mariji
Župnik Guérin gajio je pobožnost prema Mariji i Muci Isusovoj. Kad je stigao u Pontmain, stavio je jedan Gospin kip na ulazu u župni stan, a drugi u zvonik svoje crkve. Obnovio je crkvu. Želio je da svod bude obojen u plavo i sa zvijezdama, te je postavio kip Bezgrješne iznad glavnog oltara. Ustanovio je Bratovštinu Srca Marijina i Gospe Karmelske. Svake nedjelje poslije Večernje osobno bi zapalio četiri svijeće pred Marijinim kipom. Molila se krunica i pjevali hvalospjevi. Pobožnost župnika prema Muci Isusovoj bila je tako velika da je stavio križeve u sva kućanstva svoje župe, podigao više križnih putova i svoju školu povjerio redovnicama Klanjateljicama Božanske pravde iz Rillé-Fougeresa.
Svojim dolaskom Blažena Djevica Marija je pred svijetom htjela pokazati koliko joj je bilo ugodno štovanje koje su župljani Pontmaina iskazivali Muci njezina Sina i svim svećenicima svijeta reći kako je jednu župu lako učiniti kršćanskom kad se ne računa samo s ljudskim, nego i nadnaravnim sredstvima: molitvom, pobožnostima prema Gospi, podizanjem križa i vjeronaučnom poukom.
Nakon smrti župnika Guérina biskup je u Pontmain pozvao redovnike Oblate Bezgrješne Djevice Marije koji su 1903., kao i svi redovnici, protjerani iz Francuske i vratili se tek poslije Prvoga svjetskog rata. Dotle su svjetovni svećenici vodili brigu o svetištu. Bazilika je posvećena 15. listopada 1900., a 1908. u prisutnosti 2 nadbiskupa, 4 biskupa, 600 svećenika i 15.000 hodočasnika svečano proglašena Bazilikom Gospe Nade Pontmaina.
Što je poslije bilo s vidiocima?
Eugen je postao svećenik i svećeničke dužnosti obavljao u svojoj biskupiji Laval. Josip je postao redovnik –svećenik kod otaca Oblata Bezgrješne Djevice Marije i pomagao hodočasnicima u Pontmainu. Françoise Richer bila je najprije učiteljica, a poslije je preuzela kućanstvo kod župnika Eugena. Jeana Marija Lebossé je postala redovnicom u Kongregaciji sestara Svete Obitelji u Bordeuxu i kroz 20 godina bila sakristanka u matičnoj kući. Župnik Guérin je umro malo poslije ukazanja i pokopan na groblju u Pontmainu.
Izvor: Hodočasničke staze
