Grad je takav kakav jest. Živ i gužvast. Šaren i prljav. Nudi anonimnost, ali i otuđenje. To osobito vrijedi za kolodvore svih vrsta. Mnogo ljudi žuri za svojim poslom u vrtlogu slika i pravaca. Oni rijetki, koji stoje i promatraju, doimaju se kao čudaci. Nerijetko, grad se doima kao pustinja jer – prolaznicima je stalo jedni do drugih otprilike koliko i kamenu do kamena ili dini do dine. To je razumljivo. A ako netko usred grada zbilja po nečem čudnovato odskače, susramlje osigura da se svi još brže zapilje u jedno ništa i požure u svom smjeru.
Ni ja u tome nisam iznimka. Ipak, već godinama po središtu Zagreba fasciniraju me čudnovate oaze – ulični pjevači i svirači. Neki su stalni, više-manje na istome mjestu. Ne znam im imena, ali znam duše, jer one proviru kroz pjesmu. Susret s jednim od njih uljepšao mi je današnji kišni dan. Stariji gospodin s gitarom uvijek svira i pjeva na tramvajskoj stanici preko puta ulaza u Glavni željeznički kolodvor Zagreb. Šansonjerski recitativno, pjeva isključivo duhovne pjesme. Iza tamnih naočala krije se lirski duh. „Kiše padaju, polja rađaju, djeca sanjaju/ nije nas ostavio Bog“, pjevao je danas u rano popodne, dok se nad Trgom kralja Tomislava nadvila crna oblačina. Druga je pjesma koju sam uhvatila, dok sam čekala tramvaj, bila „Kroz nevolje kad prolazim“ Ive i Drage; „Ne bojim se budućnosti jer uz mene si uvijek Ti; jer Ti si uvijek uz mene, u Tebi nema promjene. Isti si Ti, Bože, jučer i danas i zauvijek, ja Tvojoj riječi vjerujem“, pjevao je, parafrazirajući riječi sv. Terezije Avilske.
Drugi je pjevač nešto mlađi i već dugo je a cappella; nekad je imao harmoniku, dok mu je nisu ukrali. Pojavljuje se na tramvajskim stanicama Trga bana Jelačića, kod Name i McDonald’sa u Jurišićevoj, a ponekad i u Draškovićevoj. I njegov je repertoar isključivo duhovni; u pravilu su to starije pjesme koje smo pjevali u djetinjstvu, prije duhovnih šansona. „Braćo moja, radujmo se“ i „Dođi nam, Gospode“ neke su od njih. Nakon seta pjesama, pjevač se redovito obrati sugrađanima riječima: „Pomozite pjevaču!“
Treća je mlađa žena divna osmjeha koja svira i pjeva u Oktogonu. Svojom gitarom i ugodnim glasom koji se rasprskava u akustici secesijske zgrade Josipa pl. Vancaša oplemenjuje prolaz centrom grada. Repertoar su joj strane balade laganoga country prizvuka i još štošta, no sve neopterećeno i glatko, nepretenciozno.
Iako mi je jednom netko rekao da se u Parizu od uličnoga glazbovanja može pristojno živjeti, nekako mislim da ovi zagrebački ulični glazbenici to ne rade isključivo radi ubačenih novčića. Što ne znači da ih ne treba nagraditi. Štoviše, možda im treba prići; nasmiješiti se, izraziti dojam, povesti razgovor.
Oni su moderni proroci. Proroci nisu, kako često mislimo, ljudi koji tek proriču budućnost. Oni vraćaju na bitne istine, kako ih ne bismo zaboravili. Ulični pjevači glasovi su koji vapiju u pustinji ravnodušnosti, koji obasjavaju svakodnevicu tračkom Boga. Hvala im.
