UMNOŽITI VRIJEME (Tempore Adventus IV. Mt 15, 35-37)

Dok sam još bila dijete, tatin je prijatelj Marinko Penava – otac petero poodrasle djece – jednom ispričao o velikoj enigmi; njima tolikima za nedjeljni ručak ispadne dovoljno jedno pečeno pile. Uz priloge, razumije se. Inače su bili gurmani, meso se kod njih peklo u velikim količinama, ali ni njima ni bilo komu drugom nije bilo jasno što se to dogodi s piletom da se može razdijeliti na sedmero ljudi i budu siti. Pomalo to podsjeća na onu zgodu s umnažanjem sedam kruhova i dviju riba iz Matejeva evanđelja. Kada se hrana dijeli, umnaža se. Isto je s talentima, s veseljem, s bilo kojim dobrom. Nečega ipak nikada nema dovoljno, to kao da stalno izmiče, klizi kroz prste; vrijeme. Može li se vrijeme umnožiti? Umnaža li se ono dijeljenjem? Kada imam mnogo obveza, mnogo toga i napravim…no kada se one iscjepkaju u tisuće natuknica, informacija, susreta, poslića, umnoži se nemir i frustracija. Na kraju sam uvijek ondje gdje nisam, radim sve osim onog što bi doista trebalo, i ništa na kraju ne napravim kako treba. Više bude manje i poželim nestati iz vremena. Pa ipak…kada sam prisutna u susretu s nekim, bez pogledavanja u mobitel, i kada radim nešto potpuno sabrano, bez razmišljanja o tome što je bilo prije i što ću raditi sljedeće, kada se vrijeme ispuni blizinom i ljubavlju, tada se ono komprimira. Jedno popodne traje deset dana. Vrijeme se zgusne, koncentrira, beskrajno se umnoži iznutra. Treba dijeliti kruhove i ribe…no prije svega, svoje vrijeme.