Nakon napornoga radnoga dana, osjećam se umorno. I kad nemam nekih posebnih problema, i kada ne čitam vijesti, umor je svejedno tu. Uza sve pametne uređaje koji navodno olakšavaju život, umorni smo od prezasićenosti informacijama, događajima, susretima. Svega je toga previše i duša je često poput izmoždene krpe. Sirijski kršćani ovih su dana umorni od progona, u strahu za vlastiti život…a ni na mnogim drugim stranama svijeta nije bolje. Jedna mi je od najtežih stranica Evanđelja ona u kojoj Isus kaže da će odmoriti sve umorne i opterećene, samo neka dođu k Njemu, jer “jaram je njegov sladak i breme lako”. Nastavlja kako je to zato što je njegovo srce “krotko i ponizno”. To može značiti samo jedno; odustati od pokušaja da kontroliramo povijest, odustati od ideje da sve ovisi o nama. Prepustiti kormilo Bogu, Ocu, poput djeteta. Sjetiti se da je zemaljska stvarnost prolazna – i ratovi i inflacije i ideologije i dnevna doza ljudske gluposti kojom nas psiholozi uvjeravaju da zapravo nema ništa pogrešno u tome da, iako nemamo mnogo novca, platimo Dubai fritule 11 eura, jer eto privređivali smo i štedjeli pa bi bio red da malo i potrošimo… Blještavilo umara, glasna glazba također, kao i jaki mirisi hrane. Odmara tišina, odmara priroda, odmara čitanje, odmara dom… a pravi je dom Kristovo Srce u kojem se dobro odmoriti, križu usprkos.
UMORNI LJUDI I LAKO BREME (Tempore Adventus X. Mt 11, 28-30)
Nakon napornoga radnoga dana, osjećam se umorno. I kad nemam nekih posebnih problema, i kada ne čitam vijesti, umor je svejedno tu. Uza sve pametne uređaje koji navodno olakšavaju život, umorni smo od prezasićenosti informacijama, događajima, susretima. Svega je toga previše i duša je često poput izmoždene krpe. Sirijski kršćani ovih su dana umorni od…
Pročitaj više
„Crkva koja ljubi, koja ne postavlja granice ljubavi, koja ne poznaje neprijatelje koje treba pobijediti, nego muškarce i žene koje treba ljubiti. To je Crkva koja je danas potrebna svijetu. To je Crkva koja je potrebna Rijeci i našoj domovini“, poručio je nadbiskup Uzinić.
Razgovor se neće ograničiti samo na Simoninu prošlost, nego na njezino snažno i autentično duhovno iskustvo življenja sa živim Bogom iz dana u dan kroz njezin obiteljski život sa suprugom Stanislavom i djecom te kroz bolesti i kušnje koje je prate na njezinu putu.
Nicko je desetljećima udarao ritam svijeta, svirao pred stotinama tisuća ljudi, živio na rubu slave i umora. Ali jednoga dana, kad su svjetla pozornice utihnula, čuo je glas koji nije dolazio iz zvučnika: „Ne čini od Kuće Oca mojega kuću trgovačku!“ Taj glas probudio je njegovo srce. I počelo je čišćenje.