Prije nekoliko dana stigla mi je poruka iz Beča. Poslao ju je moj nekadašnji školski kolega Predrag Mijić, kojega svi mi, baš kao nekada davno, zovemo jednostavno – Predo.
Uz nekoliko svojih riječi priložio je i izvješće sa susreta nekadašnjih đaka Franjevačke klasične gimnazije u Visokom, održanoga 17. i 18. listopada u Münchenu. Ondje se okupilo šezdeset i devetero nekadašnjih đaka, prijatelja i gostiju kako bi obilježili 30 godina djelovanja Podružnice Udruge đaka i prijatelja naše Gimnazije za njemačko govorno područje.
Čitao sam Predinu poruku i ponovno se vratio u Visoko.
U svibnju 1982. završio sam školovanje u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji. Iza mene su bile četiri godine života u jednoj velikoj franjevačkoj kući, u kojoj smo zajedno učili, jeli, spavali, molili se, veselili i upoznavali život daleko od svojih obiteljskih domova.
Bio sam tada franjevački sjemeništarac, ali i mladić koji je volio rock-glazbu. Nisam mogao ni slutiti da ću četrdeset i četiri godine poslije sjediti pred mikrofonom Hrvatskoga katoličkog radija i pripremati petsto prvu emisiju kršćanskoga rocka. A još manje da će me upravo jedna poruka nekadašnjega školskog kolege ponovno vratiti u te godine.
Naše je Visoko lijepo opisao pjesnik Zdenko Osmakčić, koji ga u svojoj pjesmi uspoređuje s majkom i ocem. Majka dočekuje sina raširenih ruku, a otac ga čvrstim stiskom ruke pita kakav je čovjek postao. I što je najvažnije, je li ostao svima brat.
Upravo sam se te slike sjetio čitajući izvješće iz Münchena. Jer ljudi koji su se ondje okupili više nisu dječaci iz školskih klupa. Iza njih su desetljeća života, različiti pozivi, obitelji, radosti i nevolje. Neke je život odveo daleko od Bosne, ali povezanost s Visokim nisu izgubili. A za to je trebalo mnogo više od lijepih uspomena.
Trebalo je ljudi koji će se truditi okupljati nekadašnje kolege, održavati kontakte, pripremati susrete i čuvati ono što su zajedno proživjeli. Zato ćemo u emisiji govoriti i o počecima Udruge 1996. njezinim utemeljiteljima Anti Jeličiću i Jozi Džambi, Predragu Mijiću i njegovim suradnicima te o nedavnom münchenskom susretu.
Posebno ćemo se osvrnuti na knjižicu „Trideset slika u trideset priča“, koja je predstavljena u Münchenu, a koju sam i sam dobio poštom. U njoj su nekadašnji visočki đaci sačuvali dio svojih sjećanja na školu, profesore i godine koje su ih oblikovale.
Ali ova naša emisija dolazi u jednom posebnom trenutku. U ponedjeljak, 2. studenoga, na Dušni dan. Kada se nakon mnogo godina okupe nekadašnji školski kolege, uvijek se netko sjeti i onih kojih više nema. Spomenu se pokojni profesori, odgojitelji, časne sestre koje su se brinule o nama i kolege s kojima smo dijelili školske dane. A onda čovjek shvati koliko bi neke od tih ljudi danas rado još jednom vidio, čuo njihov glas ili im jednostavno zahvalio za ono što su mu dali.
Zato će nas kroz emisiju pratiti Isusove riječi koje smo dan ranije slušali u Evanđelju svetkovine Svih svetih: „Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!“ (Mt 5,4)
Isus ne govori da je žalost nešto lijepo. I sam je zaplakao pred grobom svojega prijatelja Lazara. Ali čovjeku koji plače obećava da njegove suze neće biti posljednja riječ njegova života. Kršćanska vjera ne uklanja bol rastanka, ali nam daje nadu da ćemo se ponovno susresti. I upravo će se tu spojiti naše Visoko, münchenski susret i Dušni dan.
A što bi bila emisija „Oni rokaju za Gospodina“ bez glazbe?
Ovoga ćemo ponedjeljka slušati pjesme VIS-a Jukić s albuma „Uhapšen u svojoj magli“ iz 1991. Riječ je o glazbi koju dosad nismo predstavljali u našim emisijama, pa ćemo se i na taj način vratiti jednom vremenu koje je ostalo iza nas, ali nije nestalo iz naših sjećanja.
Na samome kraju čeka nas i jedna Predina rečenica koja me posebno razveselila. Napisao mi je da mi naši pokojni profesori, počevši od fra Celestina, na nebu daju samo petice. Kad se sjetim svih naših školskih dana, nisam baš siguran da bih kod svakoga profesora uvijek prošao s peticom! Ali lijepo je znati da me se još sjećaju.
Zato vas pozivam da nam se pridružite u ponedjeljak, 2. studenoga, u 22,30 sati, na Hrvatskome katoličkom radiju. Prisjetit ćemo se ljudi koji su bili dio našega odrastanja, zahvaliti za prijateljstva koja traju i moliti za one koji su otišli pred nama. I upravo je to ono najljepše što nam je Visoko ostavilo: ljude s kojima smo nekada dijelili školsku klupu, a s kojima i danas dijelimo dio svojega života. Bogu hvala za sve!
🎙️🎸 ONI ROKAJU ZA GOSPODINA – 501. EMISIJA
✠ VISOKO – GRAD KOJI NIKADA NISMO NAPUSTILI
📅 Ponedjeljak, 2. studenoga 2026. – Dušni dan 🕥 22:30 sati 📻 Hrvatski katolički radio (HKR) 🎸 VIS Jukić – „Uhapšen u svojoj magli“ (1991.) 📖 „Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!“ (Mt 5,4)
PRATITE NAS I JAVITE SE!
📱 Facebook: Propovjednik p.anto 📸 Instagram: Propovjednik.p.anto 🌐 Web: Vjerujem.hr ✉️ E-mail: oni.rokaju@gmail.com
Visoko je ostalo iza nas. Ali ljudi koje smo ondje upoznali ostali su dio našega života.
