VRIJEME ODMORA: Rad je blagoslov – ali nije tvoj bog. Ne duguješ im dušu. Samo radno vrijeme

Zato, kada ti završi smjena, isključi telefon. Ne moraš biti dostupan dvadeset i četiri sata. Nisi stroj. Kada si na pauzi, neka to bude tvoja pauza, a ne produžena ruka nečije kontrole. Kada si u crkvi, neka to bude tvoje vrijeme s Gospodinom, bez straha hoće li šef primijetiti da te nema. Ako se već daješ – daj se srcem. Onome koji te stvorio. Onome koji te ljubi.

Autor: P. Anto Bobaš
event 08.08.2025.
Photo: Sime Zelic/Pixsell

Svaki dan u 11,30 sati, u našoj dominikanskoj crkvi sv. Jeronima ovdje u Rijeci, tišina pauze pretvori se u šapat molitve. Ljudi dolaze s posla – ne da nešto obave, nego da se odmore. Da budu sa sobom. Da budu s Bogom. Nekima zazvoni telefon usred mise. Pogledaju, posrame se, utišaju. Tko zna tko zove? Možda opet šef. Možda da ih vrati s pauze. Možda da im otme i tih trideset minuta mira.

U tim trenucima sjetim se riječi koje je Karl Marx izrekao davno, u drukčijem vremenu, ali koje vrijede i danas: „Radnik prodaje svoje vrijeme, ali ne bi smio prodati sebe.“

To je ono što svakom radniku treba jasno reći: Ne duguješ šefu svoju dušu. Plaćen si za osam sati rada – ali ne i za to da budeš stalno dostupan. Ne i za to da se zbog posla odričeš obitelji, mira, nedjelje i mise. Poslodavac ima pravo na tvoje radno vrijeme, ali nema pravo na tvoje „ja“.

Jer – tko si ti? Nisi samo kotačić u stroju. Nisi broj u tablici produktivnosti. Nisi recka u bloku konduktera. Nisi ni „nokat malog prsta“, kako reče Andrej Šifrer u jednoj svojoj pjesmi: „Moj šef je karika u lancu, nokat malog prsta, ali zna da pije krv, k’o da je iz Crvenog krsta.“

Ti si čovjek. Radom stvaraš, ali nisi stvoren za rad. Stvoren si za odnos. Za ljubav. Za Boga.

Zato, kada ti završi smjena, isključi telefon. Ne moraš biti dostupan dvadeset i četiri sata. Nisi stroj. Kada si na pauzi, neka to bude tvoja pauza, a ne produžena ruka nečije kontrole. Kada si u crkvi, neka to bude tvoje vrijeme s Gospodinom, bez straha hoće li šef primijetiti da te nema.

Ako se već daješ – daj se srcem. Onome koji te stvorio. Onome koji te ljubi.

Oni koji na pauzi dolaze na misu, znaju to. Te žene i ti muževi, sa žuljevima na rukama i s izboranim čelima – oni su meni živa slika. Oni su propovijed!

U toj tišini naše dominikanske crkve u Rijeci, dok sunce udara kroz prozor, dok netko kleči, a netko sjedi s umornim rukama i još umornijim mislima – vidiš ljude, žene i muškarce, koji znaju da je Bog veći od šefa. Da pauza nije grijeh. Da ni rad, ni šef, ni tvrtka ne smiju postati bogovi.

Naš pravi Šef i Poslodavac jest Učitelj – Isus Krist. On ne skraćuje pauze – On ih daruje. On ne otima vrijeme – On ga posvećuje. Ne zove te s prijetnjom – nego s ljubavlju.

Zato, kad si u crkvi, budi slobodan. I kad odeš s posla, ne nosi posao kući. Kod kuće te treba tvoja obitelj. A ti trebaš nju.

Rad je blagoslov – ali nije tvoj bog. Ne duguješ im dušu. Samo radno vrijeme.

Pročitaj više

Provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozo Grbeš na svojem se Facebook profilu povodom spomena na poginule branitelje osvrnuo na riječi kojima im odajemo poštovanje i sjećanje. Njegov status prenosimo u cijelosti.

Don Roko Kaštelan nije niti znao da ga je u objektivu fotoaparata kad se molitvom pripremao za euharistijsko slavlje. Tako je nastala ova spontana fotografija, koja ulazi u natječaj National Geographica – podržimo je klikom na link u tekstu!

Rijetko bi tko mogao danas nabrojiti po imenu žene koje su kroz proteklih deset godina izabrane za tzv. miss svijeta; rijetko bi se mogle nabrojiti neke koje su ostvarile neke uspjehe u sportu ili zadivile svijet estradnim uspjesima u nastupima. Nekako je sve to prolazno. A ime i djelo sv. Klare i danas svijetli primjerom i potiče ljude na razmišljanje.